ugledna muslimanska kuca u kasabi i zivot u njoj

Kuce su uvijek tako gradjene, da jedna drugoj ne zaklanja vidik. Pa i gdje ne dopustaju mjesne prilike, zna se nas svijet snaci, ma to bilo i u najtjesnjim ulicama. Tu se lice kuce po mogucnosti okrene na ulicu i obicno jedna veca soba u prvom spratu iznese se malo na sokak, da zenskinje mogu gledati na ulicu.

Nadalje ne voli musliman srkleta (tjeskobe), vec hoce da je svuda rahat (udobno) i da mu je prostrano i lijepo, jer on vise sprovodi zivot u kuci i familiji nego izvan kuce.

Toga radi, stara se mnogo, kako ce sto bolje unutrasnji dio svog doma ukrasiti i opremiti.

Oko cijele kuce podignut je visok zid, a gdje je potrebno, udari se po zidu jos i kalkan (stit) od dasaka, da se tako sprijeci svaki pogled nepozvanom oku. Posebna "sokacna" vrata-kanata- vode iz zenske avlije, a "muska" vrata iz muske avlije na sokak. Kroz srednja vrata prolazi se iz jedne avlije u drugu, a kroz "konsipke" (vrata na jedno krilo) izlazi se u bascu ili komsijsku avliju.

Kraj ulicnih, a i drugih vrata nalazi se u zidu malen izbocen prozorcic (kapidzik) s musepcima (resetkama) za gledanje. Kraj tog kapidzika odigravaju se ljubavne idile za asikovanje. Djevojka razgovara sa momkom kroz taj kapidzik, a on stoji na sokaku.

Po avlijama izmedju kamenja, posijano je razno cvijece, osobito u avliji pred haremlukom, usred koje je mali rondel zasadjen ruzicama, karanfilima, minevsama, lalama, sembojima i obavezno rutom itd.

Kucu obavija kakva loza il zeleno rastinje koja citavom koloritu dodaje mnogo svjezine. Ovo je tipicni oblik kuce, koji se gotovo svuda ponavlja, pa se samo tu i tamo prema razlicitosti klime i mjesta ponesto preudesi.

Muslimanska se kuca po gradovima, a donekle i po selima gotovo uvijek radi na jedan sprat. Materijal je cerpic (na suncu susene cigle od ilovace, u koju se pomijesa nesto pljeve) i drvo. Zidovi su u prizemnom katu obicno vrlo masivni i od samog cerpica s jakim temeljom od kamena. U gornji se boj obicno udara ,,birkatica” tj. samo jedan red cerpica u catmi od drvenih greda. Krov je redovito drven i to od prostrugane simle, a po krovu je ceremit (oluklija opeka). Svi su duvarevi (zidovi) izvana i iznutra okreceni.

Raspored u vecih i u najvisem dijelu stojnih (haremluka) kuca sljedeci: U sredini je u prizemnom i u prvom katu veliki prostran hodnika ("hajat" u prizemlju, "divanhana" u prvom katu), a desno i lijevo se redaju razlicite prostorije.

S hajata, koji je obicno malo odignut od zemlje i popodjen ulazi se u halvate i halvatice, koji su opet za jedan dva basamaka na vise od hajata. Halvati su, vecim dijelom prostrane sobe sa visokim drvenim sisetom (stropom), a prema velicini sobe napravljeni su i prozori. Iz halvata vode redovito manja vratasca u halvatic, sobicu za zensku sluzincad (hizmecarice).

U prizemnom spratu se obicno zimuje. U gornjem katu, u koji se ulazi uz siroke drvene basamake (stepenice) s trabozanima (ograda) gotovo je isti raspored kao i u prizemlju, samo se tu redaju s desne i s lijeve divanhane cardakovi i cardacici s mnogo prozora (sve jedan do drugoga, pa je tu mnogo svjetla i zraka.

Tu se ljetuje.

U kucama koje su skroz masivno zidane i gdje je kuca po strani, nacinjene su magaze mjesto halvata u prizemlju, a halvati su u tom slucaju u prvom boju. Magaze su obicno sigurne od vatre, ali nisu na svod gradjene, vec je strop dobro nabijen zemljom ilovacom izmijesanom krecom (vapnom) a nose ga masivne grede poduprte debelim drvenim stubovima. Na takvim magazama su gvozdena vrata i gvozdeni kapci sa malenim prozorima. Kad bukne vatra sve se snese u magazu, dobro zatvori i kuca se preda svojoj sudbini.

Od velike je vrijednosti kamarija u muslimanskoj kuci. Prednji dio divanhane (predsoblja u prvom katu) malo se podigne od ostalog dijela i na izvan iznese, a obicno svede se ili na polukrug ili na vise coseta (uglova). Ovaj izboceni dio kamarije sastoji se sve od samih prozora, zastrtih jakako musepcima. Ovdje se ljeti najmilije zadrzava kucna celjad; tu se ruca, vecera i kahva pije, a tu se i poznatiji gosti primaju. Prozori su tako udeseni, da se mogu lako dici i spustiti, pa je ovo najsvjetliji i najzracniji prostor, jer ostale sobe nisu nimalo prikladne za zracenje.

Ispod pendzera u kamariji je minder, zastrt cohom i jastucima.

Treba jos spomenuti jedan prostor u kuci, obicno otraga, a to je kuhinja kako muslimani kazu mutvak. Uz vanjski zid mutvaka ozidano je i odignuto ognjiste od samog cerpica s nekoliko odzacica (pregradaka) od cerpica za pojedine tendzere (bakreni i kalajsani lonci s kapcima za kuhanje). Mutvak nije nadkriven, neg se dim dize do pod krov i na badzu i ispod strehe izlazi napolje. U mnogim kucama je mutvak sasvim odijeljen od kuce, gdje god u avliji.

Nuznik (zahod) je u najvise slucajeva odvojen od kuce.

Unutrasnji namjestaj sobe vrlo je jednostavan, ali ukusan. Treba znati, da se citav svagdasnji zivot odigrava na podu. Nema tu onog pokretnog pokucanstva: kreveta, ormara, stolica i stolova, bez kojeg se ne moze ni zamisliti jedna moderna soba. Sve je to nadoknadjeno na jedan poseban i vrlo praktican nacin, u skladu sa arhitekturom.

Prije svega treba spomenuti minder (minder nadomjesta stolice), neku vrstu divana od dasaka, koji se proteze uza zid u vrh halvata ili cardaka, a obicno se produljuje jos uz obje druge strane zida. Minder je od 10 do 50 cm visok i nesto manje od jednog metra sirok. Gdje minder ne zaprema svu duljinu zida, vec je prekinut, tamo je namjestena uska izrezbarena skrabija poput uskog visokog sanducica, u koju se mecu sitnije stvari, koje se svaki cas trebaju. Po minderu se pruzi slamarica, koja se zastre makatom od cohe ili otkanim poput cilima, a pravi se i od svile i bogato zlatom navezu. Da ne bude tvrdo, prostre se po cijeloj duzini mindera, i to po makatu, siroko, vunom napunjeno silte. U cosetima su posebno manja i deblja silteta. Duz cijelog mindera i skrabije prislone se meki, vunom napunjeni ili slamnati tvrdi jastuci. Jastuci su od cohe, a cesto i od kadife i svile.

Cetvrtu stranu zida prema glavnom minderu uvrh sobe zauzima musanderluk. To je od prilike do jedan metar siroka drvena pregrada. Taj prostor po citavoj svojoj duzini podijeljen je u nekoliko zasebnih dijelova: dusekluk, banjica, pec i zapecak.

Dusekluk je oveci, daskama zakovani, obicno do pola metra od poda odignuti prostor sa sirokim vratima na dva krila. Birvaktile u muslimana (ni u drugih vjera) nije bilo kreveta; njih su nadomjestali meki, ispucanom vunom napunjeni duseci, koje bi sterali jednostavno na pod i tu se lezalo. Kad se ustane, ova posteljina slozi se u dusekluk.

Muz i zena leze uvijek obadvoje zajedno u jednoj postelji (dusek na podu), a djeci se namjesti na minderu. Posteljina je inace vrlo raskosna, jer su duseci i jastuci cesto od skupocjenih orijentalnih tkanina, carsaf i jastuk beze (jastucnice) od domaceg tankog svilenog beza. Narocito se mnogo trosilo na jorgane (pokrivace), koje su jorgandzije pravili od najskupljih tkanina (brokata, srmadala itd.) ili su bogato zlatom vezeni.

Banjica za ritualna pranja je vrlo malen prostor, od prilike 1 m u kvadrat, a velika vrata su vecim dijelom na jedan kanat. Korito je plitko, plocom ili ciglom popodjeno ili je od drveta iskopano s dugackim drvenim olukom, kojim voda otjece kroz duvar. Citava ta uredba ne dostaje doduse, da se covjek valjano okupa, jer polijevajuci iz ibrika po tijelu, moze se zapravo saplakati.

Uz banjicu je pec od gline s pozderom pomijesana s mnogo ilovastih loncica (u starinskih peci 80-120 komada) prevucenih zelenom ili smedjom glinom. S banjicne strane uzidan je u pec veliki bakreni i kalajsani pesnjak za grijanje vode. Voda se grabi suskom iz pesnjaka i nalijeva u ibrik. U banjici je hamam-tas s lifom od tankih vlakanaca za ribanje (umjesto spuzve) i sapunom.

Uz pec su jos kojekakvi dolafici ili rafe (pretinci i police), gdje se drze kahvenjaci,dzezvenjaci i fildzani.

Ustvari, musanderluk je u kucanstvu od velike potrebe i bez njega ne moze biti niti jedna muslimanska kuca, pa se radi toga od vajkada pazilo na njegova opremu. Podnosci ispod dusekluka su prostije ukraseni, ali su zato sva vrata, halvatna i cardacna i mala vrata, sto vode u halvatic, odnosno u cardacic, duseklucna i banjicna vrata i skrabije, slijepi dolafi i dolafici (pretinci), a cesto i sise (strop) popunjeni raznolikom mozaik-rezbarijom, narocito izdubenim ruzicama sa malim tro-cetvero i visekutnim plocicama od orahovine. Pojedine plocice ovog "mozaika" uokvirene su.

Prema gore svrsava musanderluk cesto bogato ukrasenim frizom sa sirokom rafom (polica), koja je ukrasena zubastim cenarom. Rafa se poput galerije pruza unaokolo sobe, po ostalim, znace praznim zidovima. Po rafi se kiti sudje i druge stvar, koje ne trebaju svaki dan.

Cesto se vidjaju u praznim budzacima malo dolafici. Da i gole strane zida ne zjaju onako dosadno, umetnu se i ovdje cesto takozvani slijepi dolafi, jakako ukraseni i ostala okolica.

Cenar (rub) oko prozora takodjer je ukrasen rezbarijama. Da prozori budu sto sareniji, udare se cesto raznobojna stakla. Iznad ovih prozora smjesteni su katkad manji prozorcici sa siljastim lukovima, a mjesto obicnih okana izrezu se katkad u sadrenoj ploci ili drvetu orijentalni ornamenti, u koje se uture sarolika stakla i cine tim nacinom efekat transparenta.

Prozori su na zenskim kucama providjeni gustim musepcima (resetkama) od tankih, mrezasto sastavljenih sipaka, koji svaki pogled u harem sprecavaju, a iza musepka sakriveno zenskinje vidi dovoljno kroz resetke.

Povrh svega je sise. Ono je uvijek od drveta i u najvise slucajeva, pa i u najsiromasnijoj kuci, ma koliko toga iskiceno. U bogatim kucama konstrukcija siseta svojom krasotom upravo zadivljuje. Narocito je orta. (sredina, rozeta) bogato ukrasena raznolikim rezbarijama i motivima, a i ostala okolica ne zaostaje mnogo iza orte. Na orti se cesto ponavljaju motivi kao na vratima i dolafima, a vrlo se rado uz to prikazuju motivi poput zvijezda, muhri Sulejman (Salamonovo slovo) itd. izradjeni od tankih prikovanih sipaka, te cine neku vrstu reljefa ili su u dasku ukopani. Na sredini orte je velika jabuka od bakra i pozlacena, ili je od drveta izrezana. Na stotine raznih figura, cetvorina ili trokuta od tankih stapica popunjavaju ostalu okolinu siseta. Cijelo sise nije uvijek ravno, vec kao da je jedan dio slosen u drugi poput kaseta. Da efekat bude veci, bojili bi cesto udubine po sisetu, vratima i ostaloj okolici raznim bojama.

Arhitektura ove cijele drvenine u muslimanskoj kuci vrlo je jednostavna, ali skladna i vanredno dekorativna. Tu je uspjelo prilagoditi oblike tradicionalnom nacinu muslimanskog zivota i stvoriti osobiti dekorativni slog, koji svakome godi. U tome je opet nas majstor pravi umjetnik i arhitekt da mu nema para. On se znao onako individualno uziviti u svaki detalj i stvorio je neku zasebnu sa svojom originalnoscu vrlo zanimljivu dekorativnu umjetnost, tako da bi mogli punim pravom govoriti o bosanskoj umjetnosti i bosanskom stilu, mada uzorci potjecu sa istoka.

U muskoj avliji nalazi se "selamluk", muski odjel, zatim ahar (staja), drvarnica itd. Selamluk je puno manji od haremluka, u njemu je i drugi raspored. Osim jedne ili dvije vece sobe za primanje gosti i jedne manje sobe "kahvodzaka" za sluge, gdje se ujedno i kahva pece, rijetko gdje ima vise prostorija, jer domacin i ostala muska kucna celjad spavaju i jedu u zenskim kucama. U muske kuce moze uljeci i stranac bez ikakvog prijavljivanja. Ako nema baskaluka tj. posebnih prostorija za muskarce, mora stranac uvijek pokucati prije na vrata i cekati, dok neko izadje i uvede u jednu sobu u zenskim kucama. Kad je samo jedna soba u kuci, zenskinje se gdje bilo sklone, u mutvak ili ode kojoj blizoj koni, dok stranac ode. Osim ukucana smiju u haremluk ulaziti samo jos blizi rodjaci, i to bez ikakvog prijavljivanja; niko ne dolazi u nevrijeme, jer zenskinje, cim ustane, obuce se brzo i odmah sve uredi; digne duseke i slozi jorgane u dusekluk, pomete odaju, te je sve jos prije nego sto se i svane, u najvecem redu. Ma kako rano dosao, zateci ces sve pospremljeno, kahvenjake pristavljene uz vatru u peci ili mangali, oko koje zasjedne celjad i kahvendisu. Muslimani vrlo rano lijezu, a jos ranije ustaju i cim pocne svitati, muskinje se razilazi svaki za svojim poslom, a zenskadija radi i sprema u kuci.

U muslimanskoj kuci, osobito u zenskim prostorijama, vlada upravo uzorna cistoca i red. U odaje (sobe) ne ulazi se u obuci, da se ne bi unijelo prasine i blata. Obuca se izuje na pervazu (trotoar) pred hajatom, pa se po kuci ide bosonogo ili u carapama i mestvama. Podovi i sva drvenina, kaldrma u avliji pred kucom, pere se vrlo cesto, pa se sve zuti kao dukat i sja. U proljece i jesen sva se kuca iz temelja opere i ocisti: duvarevi oserbete (okrece), podovi i ostala drvenina sitnim kumom (pijeskom) okumaju, cilimi istresu i izlupaju, sve odvari u luksiji i obicno kalajise itd. Sudje (case, sahani, dzugumi i ibrici), je vecim dijelom od bakra i kalajsano i obicno lijepo gravirano.

TRAVUNIJA Trebinje,Hercegovina,,najljepsi grad BEHA

Jedna od najstarijih teritorijalno-politickih jedinica formiranih po dolasku Slovena na Balkan bila je Travunija, koja se prostirala: na jugu do Dubrovnika, na sjeverozapadu preko Velicana do Gacka i Pive, i na jugoistoku do Risna. U ovoj oblasti nalazilo se pet gradova medju kojima i Trebinje. Ne zna se sa sigurnoscu kakav je bio karakter ovih gradova, ali se zna da su to bili vojni centri, a prije svega utvrdjena mjesta. Centar ovih gradova bio je Trebinje, po cemu se i ova oblast naziva Trebinjska oblast. Travunija je dosla pod bosansku vlast 1377. Trebinjem i njegovom okolinom upravljala je bosanska vlastelinska porodica Pavlovici, do 1438, kad ga Stjepan Vukcic Kosaca pripaja posjedu Kosaca. Na podrucju Trebinja bila je carina. U toku Konavoskog rata, 1430. Dubrovcani su na podrucju Trebinja dozivjeli jak poraz od vojvode Radoslava Pavlovica. Upravu u Trebinju drzao je gradski knez. U Trebinju je bilo sjediste Trebinjsko-mrkanske biskupije. Medju najvaznijim vlasteoskim rodovima sa podrucja Trebinja su Ljubibratici, Poznanovici, Raspudici, Starcici.

price o Stocu,

Stolac se nalazi u istocnoj Hercegovini. Smjesten je u podnozju srednjevjekovnog grada Vidoski i cestovnim je saobracajem povezan, preko Dubrava i Domanovica, sa Capljinom i Mostarom, preko Ljubinja i Popova Polja s Trebinjem i Dubrovnikom i preko Dabarskog polja s Nevesinjem, Gackom i Bilecem.
Tvrdjava u Stocu locirana je na jednom obronku brda Stolacki grad, nedaleko od lijeve obale rijeke Bregave, gdje joj se rusevine i danas vide. U izvorima od pocetka proslog stoljeca spominje se pod imenom Vidoski, a ovo ime dobila je po rijeci Videstici ili Vidovoj rijeci koja se danas zova Bregava. Sjevernji manji dio Stolackog polja, kojim tece rijeka Radimlja, zove se opet Vidovo polje.
Vidoski se prvi put u izvorima spominje 18. februara 1444. godine kao grad u zemlji Hercega Stjepana. Turci su ga zauzeli ubrzo poslije 1465. godine i u njihovoj vlasti je ostao sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Iz jedne bibliografske biljeske saznajemo da je tvrdjava Vidoski u vilajetu Hercegovini bila 1593. godine rusevna (harab). U Memibegovica opisu Bosanskog pasaluka i Putopisu Evlije Celebije nema spomena gradu u Stocu, sto znaci da je on polovinom 17. stoljeca bio zapusten i nenaseljen. Turci su ga obnovili nakon mira u Karlovcima 1699. godine zbog cestih napada uskoka iz Dalmacije koji su, narocito za vrijeme kandijskog rata 1645. do 1699. godine, u manjim cetama dolazili do Stoca, pljackali sve do cega bi dosli i u zarobljenistvo odvodili sve muslimane koje bi zive uhvatili. Prilikom obnove grada pocetkom 18. stoljeca Turci su ovdje sagradili sedam cetvrtastih kula spojenih do dva metra debelim zidovima, zatim kulu za municiju (barutanu, dzebhanu), dzamiju, deset catrnja (cisterni) za vodu i niz stambenih zgrada. Ovdje su stanovali: dizdari, kapetani, posadnici tvrdjave i njihove porodice. U grad se moze uci samo s istocne strane do koga iz centra mjesta vodi uski serpentinasti put. Ovo je sve do pocetka proslog stoljeca bio najprostraniji grad u Herecegovini. Naselje Stolac je suburbium grada Vidoski.
Kad je pocela i kako je tekla islamizacija u Stocu i okolini pouzdano se nista ne zna. Godine 1519. sagradjena je prva dzamija u Stocu koja je, poslije Sinan-pasine u Mostaru i sultan-Bajezidove u Nevesinju, najstarija islamska sakralna ustanova u Hercegovini. Ova cinjenica jasno govori da je u Stocu pocetkom 16. stoljeca zivjela manja muslimanska zajednica koja je bila sastavljena od doseljenih osvajaca – janjicara i spahija, ali se ne zna da li su oni bili domaci ljudi ili stranci (Turci). Na ovom podrucju su u predtursko doba zivjeli bogumili, sto svjedoce brojni srednjovjekovni stecci kojih i danas u ovom kraju ima na vise mjesta. Historijski je utvrdjeno da su bogumili dragovoljno i bez icije prisile prelazili na islam. To potvrdjuju i neka muslimanska prezimena iz stolackog kraja koja su krscanskog porijekla: Ivankovic, Obradovic, Tomic.
Hivzija Hasanefendic, Muslimanska bastina u istocnoj Hercegovini, El Kalem

Muratove price !!

"Bio nekakav covjek koji se i dan i noc trudio, dok nije stekao hadzijski trosak, pa naumi hadz uciniti. Ali, posto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvracase od hadza, govoreci:
- Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ici na Cabu, jer ja ne mogu sama ostati!
- On ne htjede odustati od svoje nakane, vec se spremi i podje. Iduci tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te veceri ode na jaciju u dzamiju, pa posto klanja jaciju, ostane sam u dzamiji da jos klanja.
- Ali, ne lezi vraze! U blizini dzamije neki hrsuz udari na jednu kucu da je oplijeni, na sto ga komsije opaze, te ga okupe.
- Hrsuz bjezi, a oni za njim. Hrsuz okrene dzamiji, a oni za njim. A kad bise kod dzamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretrazujuci oko dzamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivsi ovog hadziju u dzamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, sto im se sakrio, i povice drustvu:- Hajte ovamo, eno njega u dzamiji - bajagi klanja!
Oni se iskupe, otvore dzamiju i povicu:
- Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti nasega komsiju!
- On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svezu, i kad je da osvanuo, dovedu ga na sud.
- Posto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsijece ruka, a onda da se provede kroz carsiju i da se povice:
- Ovako ce biti svakome ko se god usudi krasti!
- Ne, vi nemojte vikati, doceka on. Vi vicite: ovako ce biti svakome
ko se usudi ne poslusati svoje matere! Kad ga zapitase zasto, on im kaze da je posao na hadz bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreca stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.
Kad oni razumjese, pustise ga, a on se odmah vrati kuci."

SRECA-Mujaga

Bio je to tezak san. U pocetku je licio na sve one koje je u posljednje vrijeme sanjao. Nasanjao se ovih posljednjih dana kao nikada do sada u zivotu. Kao, oko njega siroko prostranstvo ravnice, a on u tom ogromnom prostranstvu koraca kao mrav. Mravljim korakom. Sicusne grudi nadimaju mu se kao mijeh dok oko njega propuhuju vruci vjetrovi i granice prostora razmicu do nemjerljivog. Svaki put, do sada, on se gubio u livadskom zelenilu kao nejasna tacka koja se stapa s horizontom. Sve do ovog jutra budio se sa cudnom spoznajom da je tacka najsavrsenija na ovom svijetu i da se sve sto postoji moze njome predstaviti. Tako je mislio, dok nije usnio ovaj posljednji san. I u njemu je bilo sve isto kao i prethodnih noci osim onoga sto ce se desiti na kraju. A kraj je bio neobican. On se, kao i svaki put, pretvorio u tacku i bio zadovoljan time. Onda se desilo cudo. Tacka se naglo prosirila u ogromni crni balon, a onda prsnula uz prasak od kojeg se citav prostor razdijelio na sezdeset i cetiri polja. Sve je, ucas, postalo jedan ogromni lijevak koji je svojim tanjim krajem nestajao u dubini praznog prostora. Posljednje sto se vidjelo bio je vatreni bljesak koji je oznacio nestajanje lijevka u nicemu. Iz nicega se zacula grmljavina iz koje je, razabrao rijeci: Vrijeme je, Mujaga, da se misli na dusu! Glas se smotao poput konopca oko njegovog vrata i poceo ga gusiti. Prestravljen, skocio je iz kreveta i istrcao u avliju. Iskolacenih ociju, rascupane kose, bos, u tankom nocnom haljetku u kojem je tijelo drhtalo kao travka u naletu vihora, stajao je Mujaga potpuno izgubljen u jutru koje je trebalo oznaciti njegovu sezdeset cetvrtu godinu zivota.


Prvi zraci kasnoproljetnog sunca zatekli su ga kako sjedi na divanhani pogleda uprtog naprijed. Dzudza-Dzaferova mahala se, tek, budila, i to tako bucno, kao da nije imala nimalo samilosti za muku ovog covjeka na divanhani, muku koja je trajala cijelu noc i, evo, nastavila se i u ovo rano jutro. Cardak mu se nalazio na Brijegu, najuzvisenijem dijelu mahale. Bila je to i najveca kuca u carsiji, sa nizom manjih pomocnih zgrada cija su vrata i prozori bili okrenuti istoku. S nekoliko njih nije bio zadovoljan jer ih je Selimbeg, raniji vlasnik, gradio po svojoj nakani i potrebi. Kasnije ih je Mujaga nadogradjivao, prepravljao,ali nikada nije bio ushicen konacnim ucinkom. I podgradni zid pod cardakom radio je cuveni majstor iz Zaljuca, isti onaj koji je dozidao dijelove porusene Basica kule. Izvor Glogovca, najhladnijeg vrela u kraju, ukrasio je najljepsim kamenom iz Majdana. Glogovac je izvirao uvrh njegove basce, iza cardaka u dijelu gdje se zemljiste uzdizalo prema rudinskom prisoju. Oko avlije i basce strazarila je visoka taraba. Od cardaka do kanata, izlazne kapije, sve je bilo poplocano. I sve ovo, dokle pogled doseze, bilo je Mujagino. Sve dolje do lipskih njiva sve se to zvalo Mujagino srednje polje. Bilo je puno plugova i konja koji ih vuku. U Glibinama vidjele bi se bjelicaste mrlje Mujaginih stada. S desne strane ogradjene avlije prostirao se ogroman vocnjak u kome nista drugo nije bilo osim stabala sljiva. Lezao je nepomiccan u ovo kasnoproljetno jutro nabreklih plodova i u miru cuvareve prangije cija se kucica nalazila usred vocnjaka. Reklo bi se da Mujagi pripada sve, i sunce koje se radjalo iza vranskih vrhova, i ptice koje kljucaju u njegovom vocnjaku i zrak koji je titrao iznad Glogovca.

I doista, nije neuputno bilo pitati, da li je moguce da sve ovo pripada covjeku kojeg su prve sunceve zrake nasle na divanhani, covjeku koji je imao neobicno malehnu glavu i predugacke ruke, i u cijoj svijesti su se rojile brige kao pcele iz njegovih mnogobrojnih kosnica. Covjeku koji je i sam nekada dolazio na ovo imanje da radi od rane zore do crnoga mraka,da kosi, potkresuje, kopa po kisi, suncu, snijegu, gotovo gol i bos. U ovoj carsiji jos neki pamte kako su ga udarali nogom u straznjicu, skidali mu kapu s glave i bacali je u blato. Sad ga ti isti oslovljavaju sa aga. Polovina njih carsiji bili su njegovi duznici. On i danas nosi kapu od najljepseg crnog plisa i ona je bila sva njegova raskos koja se mogla na njemu primijetiti. Njegova istinska raskos bilo mu je imanje koje se pruzalo na sve cetiri strane svijeta sa centrom u cardaku. Preko stotinu usta u ovoj carsiji zvakalo je hranu njegovim zubima. Ne racunajuci ptice u vocnjaku i zivotinje u polju. Ipak, njegova usta jela su najmanje. Zadovoljavao se dnevno jednim somunom, vecim komadom sira, s dvije-tri glavice luka, i manjim bokalom mlijeka. Nije pio rakiju koju je kmet Camil pekao od sljiva iz njegova vocnjaka, nije pusio, niti je uzdisao za zenama. Posljednji put je uzdahnuo prije jedanaest godina kad su njegovu Zejnu spustali u mezar. Zejna je bila iz kiridzijske familije iz Zahumlja, i udala se za njega dok je jos bio Selimbegov kmet. Dok se rastajo od nje primijetio je da se njeno slabasno tijelo na tabutu jos vise utanjilo. Ovako suha i nije me mogla usreciti djecom, gresno pomisli dok su prve lopate zemlje padale na daske u mezaru.

O znacaju imanja razmisljao je i onda dok je nekada davno, bos, isao obradjivati kao kmet ovu zemlju koja je sada njegova. Tada je jos iskusio kako je tesko zaraditi nadnicu od nekoliko akci dok przi julsko sunce ili steze zimski mraz. U oba slucaja puca kamen, a kamoli nece covjek i njegova snaga. Od tog vremena pa do danas nikada nije propustio nijedan dan, a da ne uveca svoj imetak. Trebalo je vidjeti velike grupe ljudi koje krecu u Mujagino srednje polje ili u njegov vocnjak u vrijeme zetve ili berbe. Trebalo je taj svijet nahraniti. Ujutro pogacom i sirom, u podne pitom i mlacanicom, uvecer krompirovom corbom. A zato je trebalo para. Trebalo je nahraniti sva ta gladna usta. Ono sto ostane, valjalo je dati veziru. Bio je neograniceno strpljiv i kad je po citav dan brojao novac od prodatog zita, sijena, rakije, sira, mala. Sve je to on stekao ovim svojim dugackim rukama i ovom malehnom glavom. Napornim radom od sabaha do jacije, unistavajuci u sebi volju za odmorom i snom. Samo je o imanju vodio racuna jer nije imao ni djece ni rodbine. Imao je samo sebe i imanje. Imanje je za onoga ko zna da ga cuva, a ne za onoga koji ne zna kao sto to nije znao ni Selimbeg, mudro bi zakljucio.

Bogami je lijepo imati srece kao sto ju je imao Mujaga, govore mi sada iza ledja, promrmlja Mujaga sebi u bradu dok je i dalje sjedio na svojoj divanhani. Znaju li oni koliko te puta pritisnula nesreca dok nisi naisao na srecu. Ne znaju, jer da znaju ne bi tako govorili. Gdje su bili onda kad mi se nesreca zalijepila kao koza uz meso. Onda kada sam napustio posao u mlinu i postao kiridzija. I kad sam posudio konja za taj posao. Niko od kiridzija, s kojima sam drumovao, nije pazio svog konja kao sto sam ja pazio ovog pozajmljenog. Ja nisam jeo, a njemu sam davao jecam. Isao sam uporno pored njega i osluskivao njegov dah pritisnut teretom. Skupa smo zaobilazili rupe na kiridzijskom putu, vodu iz bucata sipao sam u svoju kapu i davao mu da pije, u vrijeme kise pokrivao ga cebetom, a sam bio mokar do koze. Mucio sam se tako nekoliko mjeseci, bez sna, bez hrane, ali s nadom u neki imetak. Umjesto svega, kad smo skupa upali u rijeku kroz raspuklu cupriju i kad se konj udavio, morao sam sve zaradjeno predati vlasniku nesretnog konja. A onda, ona njiva u Suhoj dolini koju uzeh u zakup. Bila je to suha, zedna zemlja na kojoj je strnjika sa svojim bodljikavim cvjetovima izdasno rasla. U te dvije godine gledao sam tu svoju njivicu izbrardanu u tri dijela. U najvećem je bila pšenica, u manjem sam posijao raž, a tamo pri samom kraju krompir. Sve to mjeseci koliko sam se na njoj mucio prerasli su u pravu borbu covjeka i vremena. Srce bi mi jako uzdrhtalo i u grlu stalo ako bih primijetio i najmanji oblacak na nebu. Medjutim, kisa je redovito obilazila ovaj komadic zemlje i cinila me jos nesretnijim. Dvije godine muke, dvije upropastene zetve.

Eh, Selimbeg, taj koljenovic, bio je cudan covjek rahmet mu dusi. Na cudan nacin me je i primio na svoje imanje. Primio me je i golog i bosog, u svoja polja, u svoje hambare, u vocnjak, na svoje bogatstvo. Dodijelio mi je pokrajnju sobu u podrumu cardaka. I ja sam poceo raditi na nadnicu s iskrenom zeljom da ce ovo biti mjesto na kojem cu docekati i svoju smrt. Dok je Selimbeg obilazio svoja polja jasuci na konju i u pratnji poljara, izgledao je kao vezir kojem ni do cega vise nije stalo. Ovo imanje je bilo kraj njegovih zelja. a pocetak mojih. Poslije devet godina teskog kmetovanja, otkupio sam od Selimbega njegovu najbolju njivu u Zutilima. Onda vocnjak, pa Glibine i pola Srednjeg polja. One godine kad je umrla Zejna, otkupio sam i drugu polovinu najbolje zemlje u podgradinskom polju. Te godine Selimbeg se spremao da zauvijek preseli iz Podgradine negdje u Tursku. Dogovorismo cijenu za cardak i avliju i u kojim razmacima cu mu slati novac tamo gdje ce biti u Turskoj. Kadija Ali nije mogao doci sebi dok smo u pisarnici potpisivali ugovor. Selimbeg se drhtavom rukom potpisao. Ja sam na mjesto gdje mi je kadija Ali prstom pokazao stavio krizic. Od tog dana citavo Selimbegovo imanje bilo je moje.

Mujaga je najsretniji covjek na svijetu, opet su govorili, a nisu znali za moju pravu muku kroz koju sam dosao do ove srece. Koliko je samo briga proslo kroz ovu moju pamet,koliko napora kroz moje ruke, koliko lazi su izrekla ova moja usta, a samo jedna me je mogla odvesti u zindan. Onda kad sam ruseci Selimbegovu susaru u njenom temelju ispod onog ogromnog kamena pronasao to sto sam pronasao. Obilazeci me, Selimbeg mi preporuci da se oko njega ne mucim jer je isuvise velik i da moze ostati u novom temelju. Nisam ga poslusao. Kamen mi je razbijao snagu i dusu do kasno u noc, a onda, ujutro rano, ponovo. Moj inat se pretvorio u prkos. Izrazbijao sam ga na manje komade i kad je cuskija mogla ostatak podici, stao sam zaprepascen, misleci da mi se ukazuje. Naglo sam pustio cuskiju, a ona je pod tezinom kamena, brzinom munje prosistala pored moje glave tako blizu da sam hladnocu njenog zeljeza osjetio na svome uhu, i pala na zemlju. Sjeo sam ne mogavsi doci sebi. Sto od straha sto od zaprepascenja. Umalo ne poginuh, a da nisam vidio sta se to nalazilo u malehnom cupu koji je lezao u spremistu ispod kamena. U tom polozaju moje krajnje izgubljenosti, nasao me Selimbeg. Malo se ljutnu na mene sto ga nisam poslusao i sto nepotrebno gubim vrijeme, ali mi baci nekoliko akci kao znak priznanja za moju upornost i trud. Jos mi rece da kamen, kad budem imao vremena, prebacim blize kanatima i slozim ga, jer kamen uvijek treba. On ode, a ja zapadoh u muku. Vrtjelo mi se u glavi. Posteno bi bilo sve reci Selimbegu. Neposteno je prema samom sebi citav zivot ostati tudji hamal i garib, nadvikivala su se dva glasa u meni. I odlucih. Da Selimbeg ne bi u nesto posumnjao cekao sam devet godina i onda sam kupio onu njivu u Zutilima. Od tada se imanje pocelo uvecavati sve do danas. Otkad se Selimbeg odselio, kupio sam jos nekoliko njiva koje su granicile s njegovim imanjem. I zato je trebalo mnogo znanja i lukavstva, a to je ova moja mala glava imala. Jer, trebalo je napolicare uvjeriti da ce slijedeca godina biti bolja, duznicima zaprijetiti kadijom ukoliko se u najkracem roku ne vrati i glavnica i kamata.

I sad, na kraju svega jos onaj glas u snu koji me opominje da mislim na dusu. Ko je od svih ovih oko mene imao dusu dok su i mene i moje imanje izjedali pogledom? Dok su se smjeskali kad mi je stoka crkavala. Dok su mi sijena palili u srednjem polju. I u burad s rakijom ubacivali sve i svasta. Dok su oni jeli bravetinu, a ja hljeb i luk. Dok…

Zakoraci snazno kao da zeli sejtana od sebe otjerati, bas na mjestu gdje je majstor Halid neki dan skinuo dio dotrajale ograde koju je, po davnoj Selimbegovoj zelji, htio zamijeniti novom. I covjek, kao ptica, poletje s divanhane u ambis pod njom. Glava muklo pade na kamen i ostade nepomicno lezati.

Poce puhati suh vjetar.