,LJUBAV U BRANKOVCU

Komsiluk i komsijska sijela prije II svjetskog rata ,, Cezar-Zadik Danon,,price mostarskih seferdara, Moja porodica, otac Avram - trgovac, majka Sarinka - domacica, sestra Palombika zvana Pomba i ja, stanovali smo u Brankovcu. Nasa kuca bila je na uglu Cumurijine ulice (sada Brace Cisica ul.) i Alikalfica sokaka. Preko puta kuce bila je Alikalfica dzamija, sa haremom i ogradnim zidom. Sve je bilo u zapustenom i losem stanju. Naravno, dzamija nije bila u upotrebi. Taj prostor bio je, nama djeci, vrlo pogodan za igru. O dzamiji se brinuo stari Ahmetaga Alikalfic, koji je tesko hodao cotajuc sa stapom. On nas je ruzio i tjerao iz dzamije i harema. Na ogradnom zidu bila je javna cesma, a na uglu nase kuce ulicna rasvjeta. Ulica nije bila asfaltirana, nego su rupcage i neravnine povremeno zasipane sljunkom. U duzoj prizemnoj zgradi bio je mejtef. Slusajuci sricanja - ucenje polaznika, ja sam mnogo toga naucio i ponekad sam, sa polaznicima izgovarao rijeci i strofe. U toj zgradi stanovale su neke komsije sa mnogo djece cijih se imena ne sjecam. Zatim, bio je araluk koji je vodio u kucu sa avlijom, gdje je stanovala uciteljica Cupina sa sinovima Draganom i Dejanom. Kasnije se tu uselila porodica Karabeg. Slijedi kuca, na sprat sa dva ulaza. U prvom dijelu stanovala je porodica Celebic, domacin je bio postar. Pored zene imao je dvije kcerke - Mevlidu i Sefiku, te sina Sefku. U drugom dijelu na spratu stanovala je porodica Krulj i to Ljubo stolar, Gospava - domacica i djeca Biljana, Smilja i sin Bozo. U prizemlju stanovao je Jovo kovac sa suprugom. Prilikom setnje drzali su se za ruke pa smo ih zvali ”golub i golubica”. Zid te kuce bio je i istovremeno zid avlije Age i Aginice Cisic. Imali su prostranu avliju, lijepu bascu i kucu na sprat. Od djece imali su tri sina,Ibru, Hilmiju i Remziju. To je bila cestita, prijazna i humana porodica. Ispricat cu dva dogadjaja vezana za tu porodicu. Nesto prije pocetka II svjetskog rata, u Mostar je dosla grupa austrijskih Jevreja, koji su se bijegom spasili od nacistickih zlocina. Mi smo prihvatili jedan bracni par, na smjestaj i hranu. Oni su nam pricali kakve sve strahote cine nacisti Jevrejima. Ta grupa je napustila Mostar. Culi smo da su ih nacisti uhvatili te da su svi pobijeni. Na zalost, ne zna se gdje im je grob. Noc kada se ocekivao ulazak nacista u Mostar, sjecajuci se onoga sto su nam ispricali izbjeglice - Jevreji iz Austrije, mi smo osjecali smrtni strah. U neko doba noci culi smo kucanje na ulaznim vratima. Prisunjao sam se i, vidio sam da su pred vratima Ibro i Remzija Cisic. Kada sam im otvorio vrata, Ibro je rekao: ”Drage komsije, znamo kako vam je i sta osjecate. Mi cemo biti sa vama. Samo preko nas mrtvih smit ce neko da vas dirne.” Nemam rijeci da iskazem sta je ta izjava i njihovo prisustvo znacilo za nas. Taj veliki strah presao je dijelom u zelju za otpor. Probudio se ogroman osjecaj ljubavi i postovanja pa i srece sto zivimo u sredini gdje ima tako divnih, hrabrih, a nada sve tako plemenitih ljudi. Rizah Stetic - Portret supruge, 1941. Drugo sjecanje: 1941. ustase su kupile, odvodile i ubijale mostarske pravoslavce. Jedne noci su dosle po Ljubu Krulja. On se nekako domogao avlije Age Cisica, ne znajuc sta dalje da radi. Ustase su dosle, kod Age i zatrazile da im Aga preda Ljubu. Aga je rekao da nije kod njega nikakav Ljubo! Ustase su zaprijetile i poceli su detaljan pretres. Slucaj a i sreca je pomogla da Ljubo nije nadjen. Tako se spasio ne samo Ljubo nego i porodica Age Cisica. Kolika je to plemenitost, hrabrost i ljudska velicina dovesti u zivotnu opasnost sebe i svoju porodicu, da bi spasio komsiju! Sljedeca je porodica Muhameda i Nevjeste (tako smo je zvali, pravo ime joj ne znam) Cisic. Imali su tri sina, Safeta, kasnije poznatog kulturnog i pozorisnog radnika Mostara; zatim Nusreta i Vahdeta. Do Cisica je stanovao Alaga Alagic, sa suprugom i dvjema kcerkama. Alaga mi je u sjecanju kao covjek niskog rasta, mrsav strogog i ozbiljnog izgleda, dok mu je zena bila blaga mila i dobrocudna osoba. U narednoj kuci, sa avlijom stanovale su porodice Dude i Camila Alagica, sa vise djece i porodica Almase i Mehe Turkovic sa djecom. Do ugla ulice su zgrade porodice Sain. Sjeverno od nase kuce stanovali su: brat i sestra, Meho i Aisa Cumurija. Zatim, Mirko Bogic, sa zenom i dvjema kcerkama. Mirko je bio trgovac kafom, posebno vrstom Moka, pa smo ga zvali Mirko Moka; bio je i veliki pcelar. Dolazi kuca gdje je stanovala porodica Antelj. Domacin je bio zeljeznicar, pored zene imao je dva sina. Zatim je nasa Sinagoga, a do nje je veca, dosta moderna kuca, na sprat sa lijepom bascom porodice Popovic. U prizemlju je bila pekara, sa uvjek svjezim hljebom i kiflama. Mnogi iz Brankovca i sa Mazoljica donosili su hljeb u pekaru da im se ispece. Komsije ka istoku put Alikalfica sokaka: Uz nasu kucu bila je kuca Lujdje i Rafe Palandzic. Oni su imali sina jedinca. Rafo je radio na zeljeznici, a Lujdja je svaki dan tacno u isto vrijeme isla u crkvu. U sljedecoj starijoj kuci je stanovala Saricusa sa dvije kcerke. Ona je prodavala fiseke duhana, sto je od vlasti bilo strogo zabranjeno. Predstavnici vlasti - financi cesto su detaljno pretresali njenu kucu ali nikada nisu otkrili gdje drzi duhan. S druge strane ulice bila je lijepa kuca s bascom, poznatog mostarskog slasticara Stauda. Dalje u Alikalfica sokaku stanovalo je vise porodica Alikalfica i jedna porodica Bajat. Ljeti bi obicno Ljubo Krulj zalio ulicu iz javne cesme - zahladio bi je, onda bi dosle komsije, svaki sa svojom stolicom, na ulicno sijelo. Tu bi se razvezla prica o svemu i svacemu. Tada nije bilo TV pa skoro ni radija, tako se kroz pricu saznavale novosti, aktuelnosti, pricali se vicevi. Na ova sijela dolazili bi iskljucivo muskarci... Za to vrijeme, mi djeca igrali smo se sakrivace ili lopova - strazara. Posebno zadovoljstvo je bilo, tokom vjerskih praznika, odlazak na cestitanja. Lijepo bi se obukli i dotjerali sto bi davao svecan ton posjetama. Za Bajramskih praznika prvenstveno bi isli kod Aginice i Age Cisic. Tu bi bili pocasceni baklavom, hurmasicama, a pice je bilo himber od drenjina. Za Pravoslavni Bozic isli bi kod Kruljevih. Tu bi se castilo veselicom. To je jagnjetina pecena u Popovica pekari. Zatim perutcima - posebno hljebasto pecivo i zrnasta psenica pripremljena na poseban nacin. Za Katolickog Bozica posjetili bi Palandzice. Tu se castilo kolacima a za Uskrs obojenim jajima. Za nasu svetkovinu Novu Jevrejsku godinu Ros-Hasana, mama bi priremila: posebno kuhana jaja - zvali smo ih gvojvus haminadus (spanjolski jaja kuhana). To su jaja kuhana najmanje 12 sati, na blagoj vatri. Vodi se dodaje dosta soli, bibera u zrnu, ulja i ljustura od luka. Tako kuhana jaja imaju poseban prijatan ukus. Zatim burikitas, to su kiflice sa mljevenim mesom. Po ukusu su slicne bureku. caldikjas su kolacici od ljustenih bajama vrlo prijatnog ukusa. Svako se drzao svoje vjere i obicaja, a postovalo se tudje. Ta raznolikost davala je poseban sarm. Svi smo bili jednaki u tome da smo se prvenstveno osjecali kao Mostarci i zaljubljenici u svoj grad. Taj osjecaj je otklanjao razlike i vezao nas u uzajamno cvrsto mostarsko i komsijsko prijateljstvo i ljubav.

Svetozar Corovic, RADOST OMERA GRBE

Sisavsi niz strmenitu glavicu, oznojen i umoran, Omer se zaustavi kod plitkog vrela, sto je izbijalo ispod ovece gomile krupnog, okrhanog i isprebijanog kamenja; zbaci s ledja rasklimanu krosnju koja ga pocela zuljiti pa izuvsi postule i podignuvsi dugacke nogavice caksira, lijeno zagazi u vodu i poce se umivati.

Golemo, isarano kamenje, nadneseno, upravo pogureno nad vodom, ogledalo se u njoj, te je izgledalo kao da je dolje potonula druga jedna, jos veca gomila, naopako okrenuta. Siroki, jaki mlazevi koji su otuda kljucali, izbijali i kovitlali se, prelijevali su se u raznim bojama i cas modri, cas mrki, cas ruzicasti talasi klizali su i dolijetali cak do tankih, cvorastih, krivih Omerovih noga, obujmljivali ih i umivali, i bjezeci natrag kao rugajuci se pokazivali mu citavu sliku njihovu, na kojoj su izgledale jos tanje i jos krivlje, i koja, sto su oni vise bjezali i izmicali, sve se vise protezala i utanjivala, dok mu, naposljetku, u tom cudnom ogledalu noge nijesu postale potpuno slicne dvjema dugackim, sarenim, iskrivljenim granama, koje su pri vrhu spojene kao cvorugavom gukom nekom, na kojoj se nista nije moglo dobro raspoznati.
- Ih!... I u vodi sam nakazan - tuzno prosapta Omer, otiruci lice sirokim, cadjavim rukavom kosuljinim i izmicuci se na ledja. – Ih!… I voda mi se ruga...
Pa sjede na travu, izvadi iz njedara skusljanu prljavu duhankesu i poce zamotavati cigar.
- Jedan, dva, tri, cetiri, pet - poce brojati vocke u obliznjem vinogradu, okrecuci se od vrela i kao plaseci se da mu mrska slika ona ponovo ne iskrsne pred oci. - sest, sedam, osam...
I skrgutnuvsi zubima tresnu duhankesom o travu.
- Blago onom ko je lijep! - viknu iznenada. - Blago njemu!
U ljutini izgledao je jos ruzniji, odvratniji, nakazniji. Teska, velika, coskasta glava njegova, sa sirokim oklepljenim usima, kao da jos vise utonu medju nakrivljena ramena i kao da potpuno sraste sa uzdignutom, siljastom grbom na ledjima, radi koje ga i prozvali Grbo; debeli spljoskani nos jos se vise rasiri i nadeblja, a golema, opustena donja usna, na kojoj se uvijek bijelila sitna pjena, kao da se spusti cak do brade i cudnovato poce podrhtavati. I kao sto bi u carsiji obicno udario u psovke i necuvena proklinjanja cim bi ga poceli draziti i rugati mu se, dodje mu sada i da opsuje, i da podvikne, i da prokune sve i svakoga na svijetu.
- Eh, sto ja nijesam?… Eh, sto ja nijesam?...
Pa, ne mogavsi da dovrsi, opet srkgutnu zubima, stiste sake i naglo dohvativsi krosnju, uze citavu pregrst tresanja, napuni usta i brzo poce zvakati.

Zasusta drvece u vinogradu i jaka suncana svjetlost kao da preli mlado, mekano lisce cistim, zezenim zlatom; izmedju lisca, krupne, zrele tresnje pocese goriti kao razasuti golemi merdzani na sirokim tokama junackim, a nekolike kite, pri vrhovima, ponosito uzdignute, uzvijahu se i poigravahu poput veselih plamenova na debelim buktinjama. Nekolike seve zaplivase kroz svjetlost i izdigose se u visinu, a kosovac jedan, poplasen, zaleprsa u obliznjem plotu, iskoci na granu i ljuljajuci se poce zvizdukati.
- Nos' te djavo! - Ljutito uzviknu Omer i baci nekoliko tresanja prema njemu. - Bjezi!…
I otjeravsi ga, nauznacke podmetnu ruke pod glavu i poce premisljati.
Poce u pameti prebrajati sve carsilije, koje ga neprestano zadirkivale, podsmijavale mu se. Svaki put, kad bi naljegao ispred njihovih ducana, dozivali ga oni i pitali sta je "u torbi", nazivajuci mu grbu torbom i ukazujuci na nju. I nudili ga da sjedne s njima, da im kaze kad ce se zeniti i koju ce djevojku uzeti... Svi su znali da vjecito optrkuje oko djevojaka, da pristaje za njima vristeci i skrgucuci zubima, pa ga zato i pitali. Napomnjali mu i sami imena nekih ljepotica i predlagali da ih zaprosi. Cak su nagovarali i neke djevojke da se malo "nasale s njime", da ga podraze. I cim bi se on, Omer, priblizio, izvirivale su ga iza kanata, smijale se na njega, javljale se. "Opet si ti lijep, Omere", uzviknula bi poneka lukavo, i on je odmah zastajao, osvrtao se i, sireci dugacke ruke pristupao vratima i upustao se u razgovor.
- Hajde nam donesi vode! - zapovijedale bi mu.
On je odmah isao i donosio vode.
- Hajde kupi oraha!
Odlazio je i kupovao orahe.
I slusao sve sta bi mu koja zapovijedila i, pozudno ih gledajuci, stenjao, krivio lice, komesao ramenima. Zatim je odmah pitao jednu po jednu hoce li poci za njega, odmah je prosio. Hvalio se kako ima svoju kucicu, svoj vinograd i svoju bascu; obecavao je slusati zenu najpokornije i hraniti je samim tresnjama. Pa opet ga sve odbijale, sve mu plazile jezik, gonile ga.
- A sto me neces?… sto?… - pitao je ocajno, udarajuci se u prsa i vristeci prema njima. - Zar ja nisam cojek?
Fati Hasan-aginoj, koja mu se najvise svidjala, za puna dva mjeseca dolazio je pod pendzere, po noci, i ostavljao medju demirima po nekolike kite ruza. I spavao je u basci njezinoj, na granama velike sandude, samo da joj otuda moze gledati u sobu, kada se pred spavanje pocne svlaciti i kada u lahkim haljinama, pocne da se lomi i da se proteze iznad duseka, odizuci ruke iznad glave i rasipajuci kosu po plecima.
- Hajde za me... Hajde za me! - molio je nekoliko puta, pristajuci za njom. - Eno sam uredio sobu... pa za tebe... pa okitio... same seboje rasuo po silti.
A kad se ona, nakrivivsi glavu i napucivsi usne, okretala od njega, jednako je pristajao i jednako mucao:
- Hajde... zeljan sam te... Hodi!

Svake jeseni, tako, prosio je po nekoliko njih i neprestano uredjivao kucu. Nabavio i cilime, i silta, i jastuke, kupio ogledala, sahane, tepsije. Nacinio i ljuljajku za djecu, i kolica, i citavu duzinu raznih svirala i puscica. Sto ga vise odbijali, on sve vise navavljao, kupovao, uredjivao.
- Dace Alah! - uzdisao je neveselo, cackajuci se po obrijanoj glavi. - I ja sam cojek... I mene da omiluje neko, zagrli, stisne... Eh... Kuca svoja! ... Djeca!…
Krupna, zlatna zundulja, cija se dva krila blistala kao dvije kaplje rose, zundajuci obleti nekoliko puta uokrug iznad Omerove glave i iznenada, naglo, spusti mu se na celo.
- Is!
- Zzzzzz...
- Bjezi!

Udari se rukom po celu i naglo se ispravi. Mrgodno pogleda za zunduljom, koja mu opet iznad glave oblijetase, opet zgrabi saku tresanja i napuni usta.
- Da mi je ’vako djecu okupiti oko krosnje, - rece - pa da mi istu tresanja, a ja tokorse ne dam...
"Daj kopiljane!…" Hehe…
U vinogradu nesto poce suskati, nekoliko grana pocese se uvijati, krhati...
- Sta je no? - muklo progundja Omer, prenuvsi se. - Ko je sad?…
Neko zapjeva:
Crna zemljo i zelena travo,
Sto me nisi pokrila odavno,
Da ne gledam jada golemoga
Da mi drugi moju dragu ljubi...

- Ko li je ono?
Omer nadnese ruku nad oci, da bolje vidi.
- Nurija, duse mi!... viknu zacudjeno. - Nurija Ciganka!... Opet krade!... I krade i pjeva!...
Na jednoj tresnji, u vinogradu, kroz tanko zgusnuto granje, provirivao je citav opusteni tur dugackih, sarenih dimija, a iznad njega, medju granama, providele se mrke, debele ruke i zutom samijom pokrivena glava Nurije Ciganke, poznate Nurije, skitacice, koju su svi nazivali sumahnutom i koja nista ni radila nije, nego isla, lutala, hodala po mahalama, selima, bascama i vinogradima, prosila, krala i, pjevajuci pijanim momcima, i sama pila s njima, opijala se, igrala... Omer je nekollko puta vidjao pijanu i tad ga i ona, kao i svi drugi grdila, psovala, rugala mu se. Tad je i bjezao od nje, sakrivao se, uklanjao. I, - kao po nagonu nekom, - i sad se pridize i prihvati za krosnju, da opet podje, da se izmakne.
Omere, jesi li ti to? - iznenada viknu ona i promoli bucmastu, cupavu glavu kroz lidce tresnjevo.
Evo ja - surovo odgovori Omer, okrecuci joj ledja. - Ja sam, pa sta ces?…
Nurija se zasmija.
- Hodi da jedemo tresanja - zovnu ga.
- Necu ja tudjih - okosi se Omer zesce. - Jok!
- Ovo je Bog dao... Ovo je svacije... I za nas i za tice...
- Lazes… Tudje je...
I snizivsi glas dodade prijekorno
- To ne valja... Ako si zeljna tresanja, evo u mene... Imam ja...
- I ti ukr’o? - zapita ona zivo i izvi se na jednoj grani. - Hihi...
- Jok!… Ovo je iz mog vinograda - ponosito odgovori Omer. - Moje je...
- Hihi...
- Ne lazem ja... Dodji da vidis - osijece on, uvrijedjen.
Nurija se zaljulja na grani i brzo skoci.
- Eto me - viknu trceci. - Da vidim tvoje kakve su... Hihi...
Omer povuce krosnju i gurnu je preda nju.
- Vidis kako su krupne - rece zadovoljno. Dobre.
- I bas iz tvoga vinograda?
- Iz moga.
Nurija sjede pored krosnje, zabaci rukave od kosulje do ramena i halapljivo poce jesti. Bucmasti obrazi, od kojih je jedan do polovice bio sakriven krajem samije, koju je nebrizljivo prebacila preko glave, pa joj pesevi padali po ramemma, - naduse se jos vise; oci ionako sitne dodjose jos sitnije, stisnuse se, a mali, manji od tresnje nos kao da se potpuno izgubi, sakri pod izdignutom, gotovo uspravljenom, gornjom usnom. Omeru se toga casa ucini ruzna, odvratna, mnogo ruznija od njega samoga, i od cudne radosti nekakve htjede uzviknuti, vrisnuti, napomenuti joj to... Ipak, pogledavsi na obla, obnazena ramena i nabrekle debele misice njezine kao da zaboravi na sve pa joj lagano pristupi i potapsa po plecima.
Ih, kako si debela! - rece.
- Hodi!… jedi i ti! - brzo odvrati Nurija i pruzi mu nekolike treanje. - Sjedi.
Omer sjede uza nju, prekrsti noge i opet je potapsa.
- I jaka si k’o zemlja!
- Zar?
- Plaha si!
Ona uze medju prste jednu tresnju i uzvivsi glavom, a zabacivsi peseve samije, uzviknu obijesno:
- Zini!
Omer poslusno zinu i naglo, ne zvacuci proguta tresnju.
I zacudo, ukoliko mu se ta ista Nurija malocas, prije nekoliko minuta, ucinila ruzna, utoliko mu se sad ucinila lijepa, krsna, zamamljiva. Pod citavim pljuskom meke, tople svjetlosti svijetlila se i ona, bujala, prelijevala se; obrazi joj se sada plamili, zarili, gorili, sitne oci sirile se i cudno sijevale, gusterovi na misicama podrhtavali, grcili se nekako, a zila kucavica, na obnazenom vratu, nabrekla joj, pomodrila, pa kao da se trza, odskace. I, gledajuci je taku, u samome Omeru kao da se naglo poce trzati nesto, otimati. Neka toplina udari mu u glavu i kao da mu preko ociju prebaci gustu, mrku koprenu, nesto kao da poce rasti, uzavirati u njemu, i silna divlja snaga kao da ga nenadano poce raspinjati, dizati, goniti... Gotovo riknuvsi, on obrgli Nuriju i privuce k sebi...
Negdje, nedaleko, ponovo zazvizda jedan kosovac i drugi mu se odmah odazva iz vinograda. Na vrh pogurene gomile one, iznad vrela, iskoci odnekuda jedno jare, odize glavu prema nebu i poce vrecati, a ispod noga mu otiskose se nekoliko kamena i sa silnom tutnjavom i hukom skotrljase se u vodu. Nekolike vodene kapi poskropise i Omera, koji je zajedno sa Nurijom kupio tresnje po travi i trpao ih u izvrnutu krosnju, - zaboravio i da je uspravi - a trpajuci neprestano gledao u nju i blesavo se smijao. Cinilo mu se kao da se ona sad stidi, snebiva i sakriva pogled od njega, i to ga nagonilo na smijeh. I zeleci zar da je osokoli, hotimicno je kupio bas one tresnje koje su bile blize njojzi i tako svoje ruke mijesao s njezinim.
- Eh... eh... vidis... jopet ja nijesam toliko ruzan - najposlje se usudi da ponovo progovori. - Eto...
Nurija ne odgovori.
- Vidis… i ja... imam dusu, tijelo… Svi su mislili da sam nista... da ja… da ja nijesam ni za zivota… Pa je pomilova po obrazu.
- Samo ti... eto ... – rece meko. - Ti razumijes... znas... sve vidis.
Nurija mu se sad nije cinila samo jedna ljepotica nad ljepoticama nego i najpametnija, najrazumnija i najbolja djevojka na citavom svijetu. Ko bi se samo i usudio da spomene sad njezinu sumahnitost, Omer bi bio gotov da se posvadja, pobije s njime.
- Hajde sa mnom - dodade tiho, kao sa strahom nekim, nadnoseci se nada nju. - Hajd.
- Dje? - zapita Nurija kratko i podize glavu.
- Sa mnom… kuci… da mi budes zena…
- Tvoja?
Omer stisnu jedno oko i poce cupkati travu.
- Imam svoju kucu - prosapta - i svoj vinograd, bascu...
- A imas li rakije? - brzo zapita Nurija.
- Bice, ako hoces, i rakije... Svega...
Nurija slegnu ramenima.
- Pa hajdemo - rece mirno. - Napicemo se.
Ustadose oboje i krenuse prema seheru. Nurija, uzabrala jednu grancicu, pa njome mase ispred ociju i zvizduce, a Omer uprtio krosnju na grbu pa kaska pored nje...
- Lijepo ce nam biti, kad budemo zajedno - rece kaskajuci. - Cek’o sam toliko... pa mi Alah posl’o tebe... pa ces vidjet’ kakav sam ja…
- Daj mi gros! - uzviknu Nurija iznenada i zastade. - Imas li?
Omer je pogleda.
- Sto ce ti?
- Da kupim oraha...
Omer se kucnu po dzepu i namignu.
- Imam ja para - rece - i kupicu ti... Svaki dan kupovacu... I djeci cu kupovati vazda. Kad se vratim iz carsije, pa kad me sretnu i zapitaju: "Sta si donio, babo?" davacu im pregrstima.
Pa kroz zube procijedi:
- Otkad sam na to mislio!… Otkad sam to cek’o!…
Dosavsi do sehera, Omer ne htjede proci carsijom, bojeci se, zar, da mu se carsilije i pred Nurijom ne bi narugale. Odmah okrenu malim, krivudavim sokacima, kuda u to doba nikoga nijesu mogli sresti, osim nekolike kokosi sto su ceprkale pred vratima i poneku macku, koja je kunjala na pragu. Cak ni bllzu kuce nijesu nikoga pazili i Omer je sasvim mirno potegno veliki kljuc iza pojasa, otvorio vrata i pustio Nuriju na avliju.
- E, ovo mi je kuca! - uzviknu spustajuci krosnju. - Moja kuca.
- Lijepa - rece Nurija i pogleda unaokolo.
- Je li?
I povede je u sobu.
- I puna, evo, i puna - dodade... - Svega ima... Sve sam ja... sve ovo... sve cekalo na zenu... na te...
- A dje ti je rakija? - zapita Nurija, sjedajuci na siltu. - Donesi!
- Sad ce biti!...
Omer izvadi iz njedara veliki, sareni jagluk, sav uprljan, s mukom razdrijesi na jednom cosku zavezani rogalj, i izvadi nekoliko grosa.
- Vidis da imam - rece. -Sad ce biti...
Pa brzo izadje iz sobe i podje u carsiju. Nije se obazirao ni na koju stranu, makar sto su ga iz mnogih ducana zvali i dozivali, makar sto su podvikivali za njim. Sad se nije ni ljutio ni na koga, ni psovao. Neka vicu, neka se rugaju koliko im drago, samo kad ga je Alah pogledao, kad ga nije ostavio sama, da ugine kao suho drvo, i on i pleme njegovo. I ko zna bi li se oni rugali, kad bi saznali za ovu neobicnu milost Alahovu?… Ko zna?... I Omer zamisli kako ce se svi zacuditi kad saznaju za zenidbu njegovu i dodje mu da se glasno zasmije, ondje, nasred carsije. Moze biti i zastidice se tada svi pred njim i pokunjeno oboriti glave. Mnogi ce mu, mozebiti, i pozaviditi, kad drugi put prodje carsijom, pa veseo, pa sretan... Ih!
Kupivsi rakije brze bolje krenu kuci i, cvrsto drzeci bocu u dzepu, poce smisljati kako bi se nasalio s Nurijom, kako bi je prevario... Bi li slagao, izmislio stodog, pa da se ona zacudi i tada da joj se nasmije? Bi li je malo naljutio?
- Sta bih
I, ne smislivsi nista, dodje do vrata, otvori ih i veselo, uzviknu.
- Evo!
Ne odazva se niko.
- Nurija! Evo rakije! - viknu jace i potrca u sobu.
Nikoga ni u sobi.
- Nurija!
Pa ispusti bocu i blesavo pogleda prema vratima.
- Duse mi, otisla je - promuca. - Pobjegla!

Ipak ne malaksa, niti poce ocajavati. Neko ludo, neobicno samopouzdanje, kao da ga svega opi, osvoji, kao da mu pamet pomuti. Brzo, ne razmisljajuci, otrca u sobu, nadje svoje praznicno odijelo, sto ga je oblacio svega dvaput u godini, o Bajramima - i zurno se poce oblaciti.
- I ja sam cojek - kresnu odlucno, zagledajuci haljine... - I ja... Zna, ona...
Namjestajuci se uzviknu jace:
- Necu se vise ni svlaciti, dok mi ne dodje jopet, dok je jopet ne domamim... Cekacu je ’vako, trazicu...
I ustrese ramenima, i skripnu zubima.
- Sto godina cekacu!… Muka je jedna dok Alah prvi put pomogne a potlje... potlje je kolaj!...
Omer naturi fes na celo, udari se po sirokom trabolozu i podbocivsi se rukama o kukove izidje iz avlije.
Niko ga nikad nije vidio tako nagizdana i tako ponosita.

ugledna muslimanska kuca u kasabi i zivot u njoj

Kuce su uvijek tako gradjene, da jedna drugoj ne zaklanja vidik. Pa i gdje ne dopustaju mjesne prilike, zna se nas svijet snaci, ma to bilo i u najtjesnjim ulicama. Tu se lice kuce po mogucnosti okrene na ulicu i obicno jedna veca soba u prvom spratu iznese se malo na sokak, da zenskinje mogu gledati na ulicu.

Nadalje ne voli musliman srkleta (tjeskobe), vec hoce da je svuda rahat (udobno) i da mu je prostrano i lijepo, jer on vise sprovodi zivot u kuci i familiji nego izvan kuce.

Toga radi, stara se mnogo, kako ce sto bolje unutrasnji dio svog doma ukrasiti i opremiti.

Oko cijele kuce podignut je visok zid, a gdje je potrebno, udari se po zidu jos i kalkan (stit) od dasaka, da se tako sprijeci svaki pogled nepozvanom oku. Posebna "sokacna" vrata-kanata- vode iz zenske avlije, a "muska" vrata iz muske avlije na sokak. Kroz srednja vrata prolazi se iz jedne avlije u drugu, a kroz "konsipke" (vrata na jedno krilo) izlazi se u bascu ili komsijsku avliju.

Kraj ulicnih, a i drugih vrata nalazi se u zidu malen izbocen prozorcic (kapidzik) s musepcima (resetkama) za gledanje. Kraj tog kapidzika odigravaju se ljubavne idile za asikovanje. Djevojka razgovara sa momkom kroz taj kapidzik, a on stoji na sokaku.

Po avlijama izmedju kamenja, posijano je razno cvijece, osobito u avliji pred haremlukom, usred koje je mali rondel zasadjen ruzicama, karanfilima, minevsama, lalama, sembojima i obavezno rutom itd.

Kucu obavija kakva loza il zeleno rastinje koja citavom koloritu dodaje mnogo svjezine. Ovo je tipicni oblik kuce, koji se gotovo svuda ponavlja, pa se samo tu i tamo prema razlicitosti klime i mjesta ponesto preudesi.

Muslimanska se kuca po gradovima, a donekle i po selima gotovo uvijek radi na jedan sprat. Materijal je cerpic (na suncu susene cigle od ilovace, u koju se pomijesa nesto pljeve) i drvo. Zidovi su u prizemnom katu obicno vrlo masivni i od samog cerpica s jakim temeljom od kamena. U gornji se boj obicno udara ,,birkatica” tj. samo jedan red cerpica u catmi od drvenih greda. Krov je redovito drven i to od prostrugane simle, a po krovu je ceremit (oluklija opeka). Svi su duvarevi (zidovi) izvana i iznutra okreceni.

Raspored u vecih i u najvisem dijelu stojnih (haremluka) kuca sljedeci: U sredini je u prizemnom i u prvom katu veliki prostran hodnika ("hajat" u prizemlju, "divanhana" u prvom katu), a desno i lijevo se redaju razlicite prostorije.

S hajata, koji je obicno malo odignut od zemlje i popodjen ulazi se u halvate i halvatice, koji su opet za jedan dva basamaka na vise od hajata. Halvati su, vecim dijelom prostrane sobe sa visokim drvenim sisetom (stropom), a prema velicini sobe napravljeni su i prozori. Iz halvata vode redovito manja vratasca u halvatic, sobicu za zensku sluzincad (hizmecarice).

U prizemnom spratu se obicno zimuje. U gornjem katu, u koji se ulazi uz siroke drvene basamake (stepenice) s trabozanima (ograda) gotovo je isti raspored kao i u prizemlju, samo se tu redaju s desne i s lijeve divanhane cardakovi i cardacici s mnogo prozora (sve jedan do drugoga, pa je tu mnogo svjetla i zraka.

Tu se ljetuje.

U kucama koje su skroz masivno zidane i gdje je kuca po strani, nacinjene su magaze mjesto halvata u prizemlju, a halvati su u tom slucaju u prvom boju. Magaze su obicno sigurne od vatre, ali nisu na svod gradjene, vec je strop dobro nabijen zemljom ilovacom izmijesanom krecom (vapnom) a nose ga masivne grede poduprte debelim drvenim stubovima. Na takvim magazama su gvozdena vrata i gvozdeni kapci sa malenim prozorima. Kad bukne vatra sve se snese u magazu, dobro zatvori i kuca se preda svojoj sudbini.

Od velike je vrijednosti kamarija u muslimanskoj kuci. Prednji dio divanhane (predsoblja u prvom katu) malo se podigne od ostalog dijela i na izvan iznese, a obicno svede se ili na polukrug ili na vise coseta (uglova). Ovaj izboceni dio kamarije sastoji se sve od samih prozora, zastrtih jakako musepcima. Ovdje se ljeti najmilije zadrzava kucna celjad; tu se ruca, vecera i kahva pije, a tu se i poznatiji gosti primaju. Prozori su tako udeseni, da se mogu lako dici i spustiti, pa je ovo najsvjetliji i najzracniji prostor, jer ostale sobe nisu nimalo prikladne za zracenje.

Ispod pendzera u kamariji je minder, zastrt cohom i jastucima.

Treba jos spomenuti jedan prostor u kuci, obicno otraga, a to je kuhinja kako muslimani kazu mutvak. Uz vanjski zid mutvaka ozidano je i odignuto ognjiste od samog cerpica s nekoliko odzacica (pregradaka) od cerpica za pojedine tendzere (bakreni i kalajsani lonci s kapcima za kuhanje). Mutvak nije nadkriven, neg se dim dize do pod krov i na badzu i ispod strehe izlazi napolje. U mnogim kucama je mutvak sasvim odijeljen od kuce, gdje god u avliji.

Nuznik (zahod) je u najvise slucajeva odvojen od kuce.

Unutrasnji namjestaj sobe vrlo je jednostavan, ali ukusan. Treba znati, da se citav svagdasnji zivot odigrava na podu. Nema tu onog pokretnog pokucanstva: kreveta, ormara, stolica i stolova, bez kojeg se ne moze ni zamisliti jedna moderna soba. Sve je to nadoknadjeno na jedan poseban i vrlo praktican nacin, u skladu sa arhitekturom.

Prije svega treba spomenuti minder (minder nadomjesta stolice), neku vrstu divana od dasaka, koji se proteze uza zid u vrh halvata ili cardaka, a obicno se produljuje jos uz obje druge strane zida. Minder je od 10 do 50 cm visok i nesto manje od jednog metra sirok. Gdje minder ne zaprema svu duljinu zida, vec je prekinut, tamo je namjestena uska izrezbarena skrabija poput uskog visokog sanducica, u koju se mecu sitnije stvari, koje se svaki cas trebaju. Po minderu se pruzi slamarica, koja se zastre makatom od cohe ili otkanim poput cilima, a pravi se i od svile i bogato zlatom navezu. Da ne bude tvrdo, prostre se po cijeloj duzini mindera, i to po makatu, siroko, vunom napunjeno silte. U cosetima su posebno manja i deblja silteta. Duz cijelog mindera i skrabije prislone se meki, vunom napunjeni ili slamnati tvrdi jastuci. Jastuci su od cohe, a cesto i od kadife i svile.

Cetvrtu stranu zida prema glavnom minderu uvrh sobe zauzima musanderluk. To je od prilike do jedan metar siroka drvena pregrada. Taj prostor po citavoj svojoj duzini podijeljen je u nekoliko zasebnih dijelova: dusekluk, banjica, pec i zapecak.

Dusekluk je oveci, daskama zakovani, obicno do pola metra od poda odignuti prostor sa sirokim vratima na dva krila. Birvaktile u muslimana (ni u drugih vjera) nije bilo kreveta; njih su nadomjestali meki, ispucanom vunom napunjeni duseci, koje bi sterali jednostavno na pod i tu se lezalo. Kad se ustane, ova posteljina slozi se u dusekluk.

Muz i zena leze uvijek obadvoje zajedno u jednoj postelji (dusek na podu), a djeci se namjesti na minderu. Posteljina je inace vrlo raskosna, jer su duseci i jastuci cesto od skupocjenih orijentalnih tkanina, carsaf i jastuk beze (jastucnice) od domaceg tankog svilenog beza. Narocito se mnogo trosilo na jorgane (pokrivace), koje su jorgandzije pravili od najskupljih tkanina (brokata, srmadala itd.) ili su bogato zlatom vezeni.

Banjica za ritualna pranja je vrlo malen prostor, od prilike 1 m u kvadrat, a velika vrata su vecim dijelom na jedan kanat. Korito je plitko, plocom ili ciglom popodjeno ili je od drveta iskopano s dugackim drvenim olukom, kojim voda otjece kroz duvar. Citava ta uredba ne dostaje doduse, da se covjek valjano okupa, jer polijevajuci iz ibrika po tijelu, moze se zapravo saplakati.

Uz banjicu je pec od gline s pozderom pomijesana s mnogo ilovastih loncica (u starinskih peci 80-120 komada) prevucenih zelenom ili smedjom glinom. S banjicne strane uzidan je u pec veliki bakreni i kalajsani pesnjak za grijanje vode. Voda se grabi suskom iz pesnjaka i nalijeva u ibrik. U banjici je hamam-tas s lifom od tankih vlakanaca za ribanje (umjesto spuzve) i sapunom.

Uz pec su jos kojekakvi dolafici ili rafe (pretinci i police), gdje se drze kahvenjaci,dzezvenjaci i fildzani.

Ustvari, musanderluk je u kucanstvu od velike potrebe i bez njega ne moze biti niti jedna muslimanska kuca, pa se radi toga od vajkada pazilo na njegova opremu. Podnosci ispod dusekluka su prostije ukraseni, ali su zato sva vrata, halvatna i cardacna i mala vrata, sto vode u halvatic, odnosno u cardacic, duseklucna i banjicna vrata i skrabije, slijepi dolafi i dolafici (pretinci), a cesto i sise (strop) popunjeni raznolikom mozaik-rezbarijom, narocito izdubenim ruzicama sa malim tro-cetvero i visekutnim plocicama od orahovine. Pojedine plocice ovog "mozaika" uokvirene su.

Prema gore svrsava musanderluk cesto bogato ukrasenim frizom sa sirokom rafom (polica), koja je ukrasena zubastim cenarom. Rafa se poput galerije pruza unaokolo sobe, po ostalim, znace praznim zidovima. Po rafi se kiti sudje i druge stvar, koje ne trebaju svaki dan.

Cesto se vidjaju u praznim budzacima malo dolafici. Da i gole strane zida ne zjaju onako dosadno, umetnu se i ovdje cesto takozvani slijepi dolafi, jakako ukraseni i ostala okolica.

Cenar (rub) oko prozora takodjer je ukrasen rezbarijama. Da prozori budu sto sareniji, udare se cesto raznobojna stakla. Iznad ovih prozora smjesteni su katkad manji prozorcici sa siljastim lukovima, a mjesto obicnih okana izrezu se katkad u sadrenoj ploci ili drvetu orijentalni ornamenti, u koje se uture sarolika stakla i cine tim nacinom efekat transparenta.

Prozori su na zenskim kucama providjeni gustim musepcima (resetkama) od tankih, mrezasto sastavljenih sipaka, koji svaki pogled u harem sprecavaju, a iza musepka sakriveno zenskinje vidi dovoljno kroz resetke.

Povrh svega je sise. Ono je uvijek od drveta i u najvise slucajeva, pa i u najsiromasnijoj kuci, ma koliko toga iskiceno. U bogatim kucama konstrukcija siseta svojom krasotom upravo zadivljuje. Narocito je orta. (sredina, rozeta) bogato ukrasena raznolikim rezbarijama i motivima, a i ostala okolica ne zaostaje mnogo iza orte. Na orti se cesto ponavljaju motivi kao na vratima i dolafima, a vrlo se rado uz to prikazuju motivi poput zvijezda, muhri Sulejman (Salamonovo slovo) itd. izradjeni od tankih prikovanih sipaka, te cine neku vrstu reljefa ili su u dasku ukopani. Na sredini orte je velika jabuka od bakra i pozlacena, ili je od drveta izrezana. Na stotine raznih figura, cetvorina ili trokuta od tankih stapica popunjavaju ostalu okolinu siseta. Cijelo sise nije uvijek ravno, vec kao da je jedan dio slosen u drugi poput kaseta. Da efekat bude veci, bojili bi cesto udubine po sisetu, vratima i ostaloj okolici raznim bojama.

Arhitektura ove cijele drvenine u muslimanskoj kuci vrlo je jednostavna, ali skladna i vanredno dekorativna. Tu je uspjelo prilagoditi oblike tradicionalnom nacinu muslimanskog zivota i stvoriti osobiti dekorativni slog, koji svakome godi. U tome je opet nas majstor pravi umjetnik i arhitekt da mu nema para. On se znao onako individualno uziviti u svaki detalj i stvorio je neku zasebnu sa svojom originalnoscu vrlo zanimljivu dekorativnu umjetnost, tako da bi mogli punim pravom govoriti o bosanskoj umjetnosti i bosanskom stilu, mada uzorci potjecu sa istoka.

U muskoj avliji nalazi se "selamluk", muski odjel, zatim ahar (staja), drvarnica itd. Selamluk je puno manji od haremluka, u njemu je i drugi raspored. Osim jedne ili dvije vece sobe za primanje gosti i jedne manje sobe "kahvodzaka" za sluge, gdje se ujedno i kahva pece, rijetko gdje ima vise prostorija, jer domacin i ostala muska kucna celjad spavaju i jedu u zenskim kucama. U muske kuce moze uljeci i stranac bez ikakvog prijavljivanja. Ako nema baskaluka tj. posebnih prostorija za muskarce, mora stranac uvijek pokucati prije na vrata i cekati, dok neko izadje i uvede u jednu sobu u zenskim kucama. Kad je samo jedna soba u kuci, zenskinje se gdje bilo sklone, u mutvak ili ode kojoj blizoj koni, dok stranac ode. Osim ukucana smiju u haremluk ulaziti samo jos blizi rodjaci, i to bez ikakvog prijavljivanja; niko ne dolazi u nevrijeme, jer zenskinje, cim ustane, obuce se brzo i odmah sve uredi; digne duseke i slozi jorgane u dusekluk, pomete odaju, te je sve jos prije nego sto se i svane, u najvecem redu. Ma kako rano dosao, zateci ces sve pospremljeno, kahvenjake pristavljene uz vatru u peci ili mangali, oko koje zasjedne celjad i kahvendisu. Muslimani vrlo rano lijezu, a jos ranije ustaju i cim pocne svitati, muskinje se razilazi svaki za svojim poslom, a zenskadija radi i sprema u kuci.

U muslimanskoj kuci, osobito u zenskim prostorijama, vlada upravo uzorna cistoca i red. U odaje (sobe) ne ulazi se u obuci, da se ne bi unijelo prasine i blata. Obuca se izuje na pervazu (trotoar) pred hajatom, pa se po kuci ide bosonogo ili u carapama i mestvama. Podovi i sva drvenina, kaldrma u avliji pred kucom, pere se vrlo cesto, pa se sve zuti kao dukat i sja. U proljece i jesen sva se kuca iz temelja opere i ocisti: duvarevi oserbete (okrece), podovi i ostala drvenina sitnim kumom (pijeskom) okumaju, cilimi istresu i izlupaju, sve odvari u luksiji i obicno kalajise itd. Sudje (case, sahani, dzugumi i ibrici), je vecim dijelom od bakra i kalajsano i obicno lijepo gravirano.

TRAVUNIJA Trebinje,Hercegovina,,najljepsi grad BEHA

Jedna od najstarijih teritorijalno-politickih jedinica formiranih po dolasku Slovena na Balkan bila je Travunija, koja se prostirala: na jugu do Dubrovnika, na sjeverozapadu preko Velicana do Gacka i Pive, i na jugoistoku do Risna. U ovoj oblasti nalazilo se pet gradova medju kojima i Trebinje. Ne zna se sa sigurnoscu kakav je bio karakter ovih gradova, ali se zna da su to bili vojni centri, a prije svega utvrdjena mjesta. Centar ovih gradova bio je Trebinje, po cemu se i ova oblast naziva Trebinjska oblast. Travunija je dosla pod bosansku vlast 1377. Trebinjem i njegovom okolinom upravljala je bosanska vlastelinska porodica Pavlovici, do 1438, kad ga Stjepan Vukcic Kosaca pripaja posjedu Kosaca. Na podrucju Trebinja bila je carina. U toku Konavoskog rata, 1430. Dubrovcani su na podrucju Trebinja dozivjeli jak poraz od vojvode Radoslava Pavlovica. Upravu u Trebinju drzao je gradski knez. U Trebinju je bilo sjediste Trebinjsko-mrkanske biskupije. Medju najvaznijim vlasteoskim rodovima sa podrucja Trebinja su Ljubibratici, Poznanovici, Raspudici, Starcici.

price o Stocu,

Stolac se nalazi u istocnoj Hercegovini. Smjesten je u podnozju srednjevjekovnog grada Vidoski i cestovnim je saobracajem povezan, preko Dubrava i Domanovica, sa Capljinom i Mostarom, preko Ljubinja i Popova Polja s Trebinjem i Dubrovnikom i preko Dabarskog polja s Nevesinjem, Gackom i Bilecem.
Tvrdjava u Stocu locirana je na jednom obronku brda Stolacki grad, nedaleko od lijeve obale rijeke Bregave, gdje joj se rusevine i danas vide. U izvorima od pocetka proslog stoljeca spominje se pod imenom Vidoski, a ovo ime dobila je po rijeci Videstici ili Vidovoj rijeci koja se danas zova Bregava. Sjevernji manji dio Stolackog polja, kojim tece rijeka Radimlja, zove se opet Vidovo polje.
Vidoski se prvi put u izvorima spominje 18. februara 1444. godine kao grad u zemlji Hercega Stjepana. Turci su ga zauzeli ubrzo poslije 1465. godine i u njihovoj vlasti je ostao sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Iz jedne bibliografske biljeske saznajemo da je tvrdjava Vidoski u vilajetu Hercegovini bila 1593. godine rusevna (harab). U Memibegovica opisu Bosanskog pasaluka i Putopisu Evlije Celebije nema spomena gradu u Stocu, sto znaci da je on polovinom 17. stoljeca bio zapusten i nenaseljen. Turci su ga obnovili nakon mira u Karlovcima 1699. godine zbog cestih napada uskoka iz Dalmacije koji su, narocito za vrijeme kandijskog rata 1645. do 1699. godine, u manjim cetama dolazili do Stoca, pljackali sve do cega bi dosli i u zarobljenistvo odvodili sve muslimane koje bi zive uhvatili. Prilikom obnove grada pocetkom 18. stoljeca Turci su ovdje sagradili sedam cetvrtastih kula spojenih do dva metra debelim zidovima, zatim kulu za municiju (barutanu, dzebhanu), dzamiju, deset catrnja (cisterni) za vodu i niz stambenih zgrada. Ovdje su stanovali: dizdari, kapetani, posadnici tvrdjave i njihove porodice. U grad se moze uci samo s istocne strane do koga iz centra mjesta vodi uski serpentinasti put. Ovo je sve do pocetka proslog stoljeca bio najprostraniji grad u Herecegovini. Naselje Stolac je suburbium grada Vidoski.
Kad je pocela i kako je tekla islamizacija u Stocu i okolini pouzdano se nista ne zna. Godine 1519. sagradjena je prva dzamija u Stocu koja je, poslije Sinan-pasine u Mostaru i sultan-Bajezidove u Nevesinju, najstarija islamska sakralna ustanova u Hercegovini. Ova cinjenica jasno govori da je u Stocu pocetkom 16. stoljeca zivjela manja muslimanska zajednica koja je bila sastavljena od doseljenih osvajaca – janjicara i spahija, ali se ne zna da li su oni bili domaci ljudi ili stranci (Turci). Na ovom podrucju su u predtursko doba zivjeli bogumili, sto svjedoce brojni srednjovjekovni stecci kojih i danas u ovom kraju ima na vise mjesta. Historijski je utvrdjeno da su bogumili dragovoljno i bez icije prisile prelazili na islam. To potvrdjuju i neka muslimanska prezimena iz stolackog kraja koja su krscanskog porijekla: Ivankovic, Obradovic, Tomic.
Hivzija Hasanefendic, Muslimanska bastina u istocnoj Hercegovini, El Kalem

Muratove price !!

"Bio nekakav covjek koji se i dan i noc trudio, dok nije stekao hadzijski trosak, pa naumi hadz uciniti. Ali, posto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvracase od hadza, govoreci:
- Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ici na Cabu, jer ja ne mogu sama ostati!
- On ne htjede odustati od svoje nakane, vec se spremi i podje. Iduci tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te veceri ode na jaciju u dzamiju, pa posto klanja jaciju, ostane sam u dzamiji da jos klanja.
- Ali, ne lezi vraze! U blizini dzamije neki hrsuz udari na jednu kucu da je oplijeni, na sto ga komsije opaze, te ga okupe.
- Hrsuz bjezi, a oni za njim. Hrsuz okrene dzamiji, a oni za njim. A kad bise kod dzamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretrazujuci oko dzamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivsi ovog hadziju u dzamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, sto im se sakrio, i povice drustvu:- Hajte ovamo, eno njega u dzamiji - bajagi klanja!
Oni se iskupe, otvore dzamiju i povicu:
- Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti nasega komsiju!
- On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svezu, i kad je da osvanuo, dovedu ga na sud.
- Posto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsijece ruka, a onda da se provede kroz carsiju i da se povice:
- Ovako ce biti svakome ko se god usudi krasti!
- Ne, vi nemojte vikati, doceka on. Vi vicite: ovako ce biti svakome
ko se usudi ne poslusati svoje matere! Kad ga zapitase zasto, on im kaze da je posao na hadz bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreca stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.
Kad oni razumjese, pustise ga, a on se odmah vrati kuci."

SRECA-Mujaga

Bio je to tezak san. U pocetku je licio na sve one koje je u posljednje vrijeme sanjao. Nasanjao se ovih posljednjih dana kao nikada do sada u zivotu. Kao, oko njega siroko prostranstvo ravnice, a on u tom ogromnom prostranstvu koraca kao mrav. Mravljim korakom. Sicusne grudi nadimaju mu se kao mijeh dok oko njega propuhuju vruci vjetrovi i granice prostora razmicu do nemjerljivog. Svaki put, do sada, on se gubio u livadskom zelenilu kao nejasna tacka koja se stapa s horizontom. Sve do ovog jutra budio se sa cudnom spoznajom da je tacka najsavrsenija na ovom svijetu i da se sve sto postoji moze njome predstaviti. Tako je mislio, dok nije usnio ovaj posljednji san. I u njemu je bilo sve isto kao i prethodnih noci osim onoga sto ce se desiti na kraju. A kraj je bio neobican. On se, kao i svaki put, pretvorio u tacku i bio zadovoljan time. Onda se desilo cudo. Tacka se naglo prosirila u ogromni crni balon, a onda prsnula uz prasak od kojeg se citav prostor razdijelio na sezdeset i cetiri polja. Sve je, ucas, postalo jedan ogromni lijevak koji je svojim tanjim krajem nestajao u dubini praznog prostora. Posljednje sto se vidjelo bio je vatreni bljesak koji je oznacio nestajanje lijevka u nicemu. Iz nicega se zacula grmljavina iz koje je, razabrao rijeci: Vrijeme je, Mujaga, da se misli na dusu! Glas se smotao poput konopca oko njegovog vrata i poceo ga gusiti. Prestravljen, skocio je iz kreveta i istrcao u avliju. Iskolacenih ociju, rascupane kose, bos, u tankom nocnom haljetku u kojem je tijelo drhtalo kao travka u naletu vihora, stajao je Mujaga potpuno izgubljen u jutru koje je trebalo oznaciti njegovu sezdeset cetvrtu godinu zivota.


Prvi zraci kasnoproljetnog sunca zatekli su ga kako sjedi na divanhani pogleda uprtog naprijed. Dzudza-Dzaferova mahala se, tek, budila, i to tako bucno, kao da nije imala nimalo samilosti za muku ovog covjeka na divanhani, muku koja je trajala cijelu noc i, evo, nastavila se i u ovo rano jutro. Cardak mu se nalazio na Brijegu, najuzvisenijem dijelu mahale. Bila je to i najveca kuca u carsiji, sa nizom manjih pomocnih zgrada cija su vrata i prozori bili okrenuti istoku. S nekoliko njih nije bio zadovoljan jer ih je Selimbeg, raniji vlasnik, gradio po svojoj nakani i potrebi. Kasnije ih je Mujaga nadogradjivao, prepravljao,ali nikada nije bio ushicen konacnim ucinkom. I podgradni zid pod cardakom radio je cuveni majstor iz Zaljuca, isti onaj koji je dozidao dijelove porusene Basica kule. Izvor Glogovca, najhladnijeg vrela u kraju, ukrasio je najljepsim kamenom iz Majdana. Glogovac je izvirao uvrh njegove basce, iza cardaka u dijelu gdje se zemljiste uzdizalo prema rudinskom prisoju. Oko avlije i basce strazarila je visoka taraba. Od cardaka do kanata, izlazne kapije, sve je bilo poplocano. I sve ovo, dokle pogled doseze, bilo je Mujagino. Sve dolje do lipskih njiva sve se to zvalo Mujagino srednje polje. Bilo je puno plugova i konja koji ih vuku. U Glibinama vidjele bi se bjelicaste mrlje Mujaginih stada. S desne strane ogradjene avlije prostirao se ogroman vocnjak u kome nista drugo nije bilo osim stabala sljiva. Lezao je nepomiccan u ovo kasnoproljetno jutro nabreklih plodova i u miru cuvareve prangije cija se kucica nalazila usred vocnjaka. Reklo bi se da Mujagi pripada sve, i sunce koje se radjalo iza vranskih vrhova, i ptice koje kljucaju u njegovom vocnjaku i zrak koji je titrao iznad Glogovca.

I doista, nije neuputno bilo pitati, da li je moguce da sve ovo pripada covjeku kojeg su prve sunceve zrake nasle na divanhani, covjeku koji je imao neobicno malehnu glavu i predugacke ruke, i u cijoj svijesti su se rojile brige kao pcele iz njegovih mnogobrojnih kosnica. Covjeku koji je i sam nekada dolazio na ovo imanje da radi od rane zore do crnoga mraka,da kosi, potkresuje, kopa po kisi, suncu, snijegu, gotovo gol i bos. U ovoj carsiji jos neki pamte kako su ga udarali nogom u straznjicu, skidali mu kapu s glave i bacali je u blato. Sad ga ti isti oslovljavaju sa aga. Polovina njih carsiji bili su njegovi duznici. On i danas nosi kapu od najljepseg crnog plisa i ona je bila sva njegova raskos koja se mogla na njemu primijetiti. Njegova istinska raskos bilo mu je imanje koje se pruzalo na sve cetiri strane svijeta sa centrom u cardaku. Preko stotinu usta u ovoj carsiji zvakalo je hranu njegovim zubima. Ne racunajuci ptice u vocnjaku i zivotinje u polju. Ipak, njegova usta jela su najmanje. Zadovoljavao se dnevno jednim somunom, vecim komadom sira, s dvije-tri glavice luka, i manjim bokalom mlijeka. Nije pio rakiju koju je kmet Camil pekao od sljiva iz njegova vocnjaka, nije pusio, niti je uzdisao za zenama. Posljednji put je uzdahnuo prije jedanaest godina kad su njegovu Zejnu spustali u mezar. Zejna je bila iz kiridzijske familije iz Zahumlja, i udala se za njega dok je jos bio Selimbegov kmet. Dok se rastajo od nje primijetio je da se njeno slabasno tijelo na tabutu jos vise utanjilo. Ovako suha i nije me mogla usreciti djecom, gresno pomisli dok su prve lopate zemlje padale na daske u mezaru.

O znacaju imanja razmisljao je i onda dok je nekada davno, bos, isao obradjivati kao kmet ovu zemlju koja je sada njegova. Tada je jos iskusio kako je tesko zaraditi nadnicu od nekoliko akci dok przi julsko sunce ili steze zimski mraz. U oba slucaja puca kamen, a kamoli nece covjek i njegova snaga. Od tog vremena pa do danas nikada nije propustio nijedan dan, a da ne uveca svoj imetak. Trebalo je vidjeti velike grupe ljudi koje krecu u Mujagino srednje polje ili u njegov vocnjak u vrijeme zetve ili berbe. Trebalo je taj svijet nahraniti. Ujutro pogacom i sirom, u podne pitom i mlacanicom, uvecer krompirovom corbom. A zato je trebalo para. Trebalo je nahraniti sva ta gladna usta. Ono sto ostane, valjalo je dati veziru. Bio je neograniceno strpljiv i kad je po citav dan brojao novac od prodatog zita, sijena, rakije, sira, mala. Sve je to on stekao ovim svojim dugackim rukama i ovom malehnom glavom. Napornim radom od sabaha do jacije, unistavajuci u sebi volju za odmorom i snom. Samo je o imanju vodio racuna jer nije imao ni djece ni rodbine. Imao je samo sebe i imanje. Imanje je za onoga ko zna da ga cuva, a ne za onoga koji ne zna kao sto to nije znao ni Selimbeg, mudro bi zakljucio.

Bogami je lijepo imati srece kao sto ju je imao Mujaga, govore mi sada iza ledja, promrmlja Mujaga sebi u bradu dok je i dalje sjedio na svojoj divanhani. Znaju li oni koliko te puta pritisnula nesreca dok nisi naisao na srecu. Ne znaju, jer da znaju ne bi tako govorili. Gdje su bili onda kad mi se nesreca zalijepila kao koza uz meso. Onda kada sam napustio posao u mlinu i postao kiridzija. I kad sam posudio konja za taj posao. Niko od kiridzija, s kojima sam drumovao, nije pazio svog konja kao sto sam ja pazio ovog pozajmljenog. Ja nisam jeo, a njemu sam davao jecam. Isao sam uporno pored njega i osluskivao njegov dah pritisnut teretom. Skupa smo zaobilazili rupe na kiridzijskom putu, vodu iz bucata sipao sam u svoju kapu i davao mu da pije, u vrijeme kise pokrivao ga cebetom, a sam bio mokar do koze. Mucio sam se tako nekoliko mjeseci, bez sna, bez hrane, ali s nadom u neki imetak. Umjesto svega, kad smo skupa upali u rijeku kroz raspuklu cupriju i kad se konj udavio, morao sam sve zaradjeno predati vlasniku nesretnog konja. A onda, ona njiva u Suhoj dolini koju uzeh u zakup. Bila je to suha, zedna zemlja na kojoj je strnjika sa svojim bodljikavim cvjetovima izdasno rasla. U te dvije godine gledao sam tu svoju njivicu izbrardanu u tri dijela. U najvećem je bila pšenica, u manjem sam posijao raž, a tamo pri samom kraju krompir. Sve to mjeseci koliko sam se na njoj mucio prerasli su u pravu borbu covjeka i vremena. Srce bi mi jako uzdrhtalo i u grlu stalo ako bih primijetio i najmanji oblacak na nebu. Medjutim, kisa je redovito obilazila ovaj komadic zemlje i cinila me jos nesretnijim. Dvije godine muke, dvije upropastene zetve.

Eh, Selimbeg, taj koljenovic, bio je cudan covjek rahmet mu dusi. Na cudan nacin me je i primio na svoje imanje. Primio me je i golog i bosog, u svoja polja, u svoje hambare, u vocnjak, na svoje bogatstvo. Dodijelio mi je pokrajnju sobu u podrumu cardaka. I ja sam poceo raditi na nadnicu s iskrenom zeljom da ce ovo biti mjesto na kojem cu docekati i svoju smrt. Dok je Selimbeg obilazio svoja polja jasuci na konju i u pratnji poljara, izgledao je kao vezir kojem ni do cega vise nije stalo. Ovo imanje je bilo kraj njegovih zelja. a pocetak mojih. Poslije devet godina teskog kmetovanja, otkupio sam od Selimbega njegovu najbolju njivu u Zutilima. Onda vocnjak, pa Glibine i pola Srednjeg polja. One godine kad je umrla Zejna, otkupio sam i drugu polovinu najbolje zemlje u podgradinskom polju. Te godine Selimbeg se spremao da zauvijek preseli iz Podgradine negdje u Tursku. Dogovorismo cijenu za cardak i avliju i u kojim razmacima cu mu slati novac tamo gdje ce biti u Turskoj. Kadija Ali nije mogao doci sebi dok smo u pisarnici potpisivali ugovor. Selimbeg se drhtavom rukom potpisao. Ja sam na mjesto gdje mi je kadija Ali prstom pokazao stavio krizic. Od tog dana citavo Selimbegovo imanje bilo je moje.

Mujaga je najsretniji covjek na svijetu, opet su govorili, a nisu znali za moju pravu muku kroz koju sam dosao do ove srece. Koliko je samo briga proslo kroz ovu moju pamet,koliko napora kroz moje ruke, koliko lazi su izrekla ova moja usta, a samo jedna me je mogla odvesti u zindan. Onda kad sam ruseci Selimbegovu susaru u njenom temelju ispod onog ogromnog kamena pronasao to sto sam pronasao. Obilazeci me, Selimbeg mi preporuci da se oko njega ne mucim jer je isuvise velik i da moze ostati u novom temelju. Nisam ga poslusao. Kamen mi je razbijao snagu i dusu do kasno u noc, a onda, ujutro rano, ponovo. Moj inat se pretvorio u prkos. Izrazbijao sam ga na manje komade i kad je cuskija mogla ostatak podici, stao sam zaprepascen, misleci da mi se ukazuje. Naglo sam pustio cuskiju, a ona je pod tezinom kamena, brzinom munje prosistala pored moje glave tako blizu da sam hladnocu njenog zeljeza osjetio na svome uhu, i pala na zemlju. Sjeo sam ne mogavsi doci sebi. Sto od straha sto od zaprepascenja. Umalo ne poginuh, a da nisam vidio sta se to nalazilo u malehnom cupu koji je lezao u spremistu ispod kamena. U tom polozaju moje krajnje izgubljenosti, nasao me Selimbeg. Malo se ljutnu na mene sto ga nisam poslusao i sto nepotrebno gubim vrijeme, ali mi baci nekoliko akci kao znak priznanja za moju upornost i trud. Jos mi rece da kamen, kad budem imao vremena, prebacim blize kanatima i slozim ga, jer kamen uvijek treba. On ode, a ja zapadoh u muku. Vrtjelo mi se u glavi. Posteno bi bilo sve reci Selimbegu. Neposteno je prema samom sebi citav zivot ostati tudji hamal i garib, nadvikivala su se dva glasa u meni. I odlucih. Da Selimbeg ne bi u nesto posumnjao cekao sam devet godina i onda sam kupio onu njivu u Zutilima. Od tada se imanje pocelo uvecavati sve do danas. Otkad se Selimbeg odselio, kupio sam jos nekoliko njiva koje su granicile s njegovim imanjem. I zato je trebalo mnogo znanja i lukavstva, a to je ova moja mala glava imala. Jer, trebalo je napolicare uvjeriti da ce slijedeca godina biti bolja, duznicima zaprijetiti kadijom ukoliko se u najkracem roku ne vrati i glavnica i kamata.

I sad, na kraju svega jos onaj glas u snu koji me opominje da mislim na dusu. Ko je od svih ovih oko mene imao dusu dok su i mene i moje imanje izjedali pogledom? Dok su se smjeskali kad mi je stoka crkavala. Dok su mi sijena palili u srednjem polju. I u burad s rakijom ubacivali sve i svasta. Dok su oni jeli bravetinu, a ja hljeb i luk. Dok…

Zakoraci snazno kao da zeli sejtana od sebe otjerati, bas na mjestu gdje je majstor Halid neki dan skinuo dio dotrajale ograde koju je, po davnoj Selimbegovoj zelji, htio zamijeniti novom. I covjek, kao ptica, poletje s divanhane u ambis pod njom. Glava muklo pade na kamen i ostade nepomicno lezati.

Poce puhati suh vjetar.