Bio je to tezak san. U pocetku je licio na sve one koje je u posljednje vrijeme sanjao. Nasanjao se ovih posljednjih dana kao nikada do sada u zivotu. Kao, oko njega siroko prostranstvo ravnice, a on u tom ogromnom prostranstvu koraca kao mrav. Mravljim korakom. Sicusne grudi nadimaju mu se kao mijeh dok oko njega propuhuju vruci vjetrovi i granice prostora razmicu do nemjerljivog. Svaki put, do sada, on se gubio u livadskom zelenilu kao nejasna tacka koja se stapa s horizontom. Sve do ovog jutra budio se sa cudnom spoznajom da je tacka najsavrsenija na ovom svijetu i da se sve sto postoji moze njome predstaviti. Tako je mislio, dok nije usnio ovaj posljednji san. I u njemu je bilo sve isto kao i prethodnih noci osim onoga sto ce se desiti na kraju. A kraj je bio neobican. On se, kao i svaki put, pretvorio u tacku i bio zadovoljan time. Onda se desilo cudo. Tacka se naglo prosirila u ogromni crni balon, a onda prsnula uz prasak od kojeg se citav prostor razdijelio na sezdeset i cetiri polja. Sve je, ucas, postalo jedan ogromni lijevak koji je svojim tanjim krajem nestajao u dubini praznog prostora. Posljednje sto se vidjelo bio je vatreni bljesak koji je oznacio nestajanje lijevka u nicemu. Iz nicega se zacula grmljavina iz koje je, razabrao rijeci: Vrijeme je, Mujaga, da se misli na dusu! Glas se smotao poput konopca oko njegovog vrata i poceo ga gusiti. Prestravljen, skocio je iz kreveta i istrcao u avliju. Iskolacenih ociju, rascupane kose, bos, u tankom nocnom haljetku u kojem je tijelo drhtalo kao travka u naletu vihora, stajao je Mujaga potpuno izgubljen u jutru koje je trebalo oznaciti njegovu sezdeset cetvrtu godinu zivota.
Prvi zraci kasnoproljetnog sunca zatekli su ga kako sjedi na divanhani pogleda uprtog naprijed. Dzudza-Dzaferova mahala se, tek, budila, i to tako bucno, kao da nije imala nimalo samilosti za muku ovog covjeka na divanhani, muku koja je trajala cijelu noc i, evo, nastavila se i u ovo rano jutro. Cardak mu se nalazio na Brijegu, najuzvisenijem dijelu mahale. Bila je to i najveca kuca u carsiji, sa nizom manjih pomocnih zgrada cija su vrata i prozori bili okrenuti istoku. S nekoliko njih nije bio zadovoljan jer ih je Selimbeg, raniji vlasnik, gradio po svojoj nakani i potrebi. Kasnije ih je Mujaga nadogradjivao, prepravljao,ali nikada nije bio ushicen konacnim ucinkom. I podgradni zid pod cardakom radio je cuveni majstor iz Zaljuca, isti onaj koji je dozidao dijelove porusene Basica kule. Izvor Glogovca, najhladnijeg vrela u kraju, ukrasio je najljepsim kamenom iz Majdana. Glogovac je izvirao uvrh njegove basce, iza cardaka u dijelu gdje se zemljiste uzdizalo prema rudinskom prisoju. Oko avlije i basce strazarila je visoka taraba. Od cardaka do kanata, izlazne kapije, sve je bilo poplocano. I sve ovo, dokle pogled doseze, bilo je Mujagino. Sve dolje do lipskih njiva sve se to zvalo Mujagino srednje polje. Bilo je puno plugova i konja koji ih vuku. U Glibinama vidjele bi se bjelicaste mrlje Mujaginih stada. S desne strane ogradjene avlije prostirao se ogroman vocnjak u kome nista drugo nije bilo osim stabala sljiva. Lezao je nepomiccan u ovo kasnoproljetno jutro nabreklih plodova i u miru cuvareve prangije cija se kucica nalazila usred vocnjaka. Reklo bi se da Mujagi pripada sve, i sunce koje se radjalo iza vranskih vrhova, i ptice koje kljucaju u njegovom vocnjaku i zrak koji je titrao iznad Glogovca.
I doista, nije neuputno bilo pitati, da li je moguce da sve ovo pripada covjeku kojeg su prve sunceve zrake nasle na divanhani, covjeku koji je imao neobicno malehnu glavu i predugacke ruke, i u cijoj svijesti su se rojile brige kao pcele iz njegovih mnogobrojnih kosnica. Covjeku koji je i sam nekada dolazio na ovo imanje da radi od rane zore do crnoga mraka,da kosi, potkresuje, kopa po kisi, suncu, snijegu, gotovo gol i bos. U ovoj carsiji jos neki pamte kako su ga udarali nogom u straznjicu, skidali mu kapu s glave i bacali je u blato. Sad ga ti isti oslovljavaju sa aga. Polovina njih carsiji bili su njegovi duznici. On i danas nosi kapu od najljepseg crnog plisa i ona je bila sva njegova raskos koja se mogla na njemu primijetiti. Njegova istinska raskos bilo mu je imanje koje se pruzalo na sve cetiri strane svijeta sa centrom u cardaku. Preko stotinu usta u ovoj carsiji zvakalo je hranu njegovim zubima. Ne racunajuci ptice u vocnjaku i zivotinje u polju. Ipak, njegova usta jela su najmanje. Zadovoljavao se dnevno jednim somunom, vecim komadom sira, s dvije-tri glavice luka, i manjim bokalom mlijeka. Nije pio rakiju koju je kmet Camil pekao od sljiva iz njegova vocnjaka, nije pusio, niti je uzdisao za zenama. Posljednji put je uzdahnuo prije jedanaest godina kad su njegovu Zejnu spustali u mezar. Zejna je bila iz kiridzijske familije iz Zahumlja, i udala se za njega dok je jos bio Selimbegov kmet. Dok se rastajo od nje primijetio je da se njeno slabasno tijelo na tabutu jos vise utanjilo. Ovako suha i nije me mogla usreciti djecom, gresno pomisli dok su prve lopate zemlje padale na daske u mezaru.
O znacaju imanja razmisljao je i onda dok je nekada davno, bos, isao obradjivati kao kmet ovu zemlju koja je sada njegova. Tada je jos iskusio kako je tesko zaraditi nadnicu od nekoliko akci dok przi julsko sunce ili steze zimski mraz. U oba slucaja puca kamen, a kamoli nece covjek i njegova snaga. Od tog vremena pa do danas nikada nije propustio nijedan dan, a da ne uveca svoj imetak. Trebalo je vidjeti velike grupe ljudi koje krecu u Mujagino srednje polje ili u njegov vocnjak u vrijeme zetve ili berbe. Trebalo je taj svijet nahraniti. Ujutro pogacom i sirom, u podne pitom i mlacanicom, uvecer krompirovom corbom. A zato je trebalo para. Trebalo je nahraniti sva ta gladna usta. Ono sto ostane, valjalo je dati veziru. Bio je neograniceno strpljiv i kad je po citav dan brojao novac od prodatog zita, sijena, rakije, sira, mala. Sve je to on stekao ovim svojim dugackim rukama i ovom malehnom glavom. Napornim radom od sabaha do jacije, unistavajuci u sebi volju za odmorom i snom. Samo je o imanju vodio racuna jer nije imao ni djece ni rodbine. Imao je samo sebe i imanje. Imanje je za onoga ko zna da ga cuva, a ne za onoga koji ne zna kao sto to nije znao ni Selimbeg, mudro bi zakljucio.
Bogami je lijepo imati srece kao sto ju je imao Mujaga, govore mi sada iza ledja, promrmlja Mujaga sebi u bradu dok je i dalje sjedio na svojoj divanhani. Znaju li oni koliko te puta pritisnula nesreca dok nisi naisao na srecu. Ne znaju, jer da znaju ne bi tako govorili. Gdje su bili onda kad mi se nesreca zalijepila kao koza uz meso. Onda kada sam napustio posao u mlinu i postao kiridzija. I kad sam posudio konja za taj posao. Niko od kiridzija, s kojima sam drumovao, nije pazio svog konja kao sto sam ja pazio ovog pozajmljenog. Ja nisam jeo, a njemu sam davao jecam. Isao sam uporno pored njega i osluskivao njegov dah pritisnut teretom. Skupa smo zaobilazili rupe na kiridzijskom putu, vodu iz bucata sipao sam u svoju kapu i davao mu da pije, u vrijeme kise pokrivao ga cebetom, a sam bio mokar do koze. Mucio sam se tako nekoliko mjeseci, bez sna, bez hrane, ali s nadom u neki imetak. Umjesto svega, kad smo skupa upali u rijeku kroz raspuklu cupriju i kad se konj udavio, morao sam sve zaradjeno predati vlasniku nesretnog konja. A onda, ona njiva u Suhoj dolini koju uzeh u zakup. Bila je to suha, zedna zemlja na kojoj je strnjika sa svojim bodljikavim cvjetovima izdasno rasla. U te dvije godine gledao sam tu svoju njivicu izbrardanu u tri dijela. U najvećem je bila pšenica, u manjem sam posijao raž, a tamo pri samom kraju krompir. Sve to mjeseci koliko sam se na njoj mucio prerasli su u pravu borbu covjeka i vremena. Srce bi mi jako uzdrhtalo i u grlu stalo ako bih primijetio i najmanji oblacak na nebu. Medjutim, kisa je redovito obilazila ovaj komadic zemlje i cinila me jos nesretnijim. Dvije godine muke, dvije upropastene zetve.
Eh, Selimbeg, taj koljenovic, bio je cudan covjek rahmet mu dusi. Na cudan nacin me je i primio na svoje imanje. Primio me je i golog i bosog, u svoja polja, u svoje hambare, u vocnjak, na svoje bogatstvo. Dodijelio mi je pokrajnju sobu u podrumu cardaka. I ja sam poceo raditi na nadnicu s iskrenom zeljom da ce ovo biti mjesto na kojem cu docekati i svoju smrt. Dok je Selimbeg obilazio svoja polja jasuci na konju i u pratnji poljara, izgledao je kao vezir kojem ni do cega vise nije stalo. Ovo imanje je bilo kraj njegovih zelja. a pocetak mojih. Poslije devet godina teskog kmetovanja, otkupio sam od Selimbega njegovu najbolju njivu u Zutilima. Onda vocnjak, pa Glibine i pola Srednjeg polja. One godine kad je umrla Zejna, otkupio sam i drugu polovinu najbolje zemlje u podgradinskom polju. Te godine Selimbeg se spremao da zauvijek preseli iz Podgradine negdje u Tursku. Dogovorismo cijenu za cardak i avliju i u kojim razmacima cu mu slati novac tamo gdje ce biti u Turskoj. Kadija Ali nije mogao doci sebi dok smo u pisarnici potpisivali ugovor. Selimbeg se drhtavom rukom potpisao. Ja sam na mjesto gdje mi je kadija Ali prstom pokazao stavio krizic. Od tog dana citavo Selimbegovo imanje bilo je moje.
Mujaga je najsretniji covjek na svijetu, opet su govorili, a nisu znali za moju pravu muku kroz koju sam dosao do ove srece. Koliko je samo briga proslo kroz ovu moju pamet,koliko napora kroz moje ruke, koliko lazi su izrekla ova moja usta, a samo jedna me je mogla odvesti u zindan. Onda kad sam ruseci Selimbegovu susaru u njenom temelju ispod onog ogromnog kamena pronasao to sto sam pronasao. Obilazeci me, Selimbeg mi preporuci da se oko njega ne mucim jer je isuvise velik i da moze ostati u novom temelju. Nisam ga poslusao. Kamen mi je razbijao snagu i dusu do kasno u noc, a onda, ujutro rano, ponovo. Moj inat se pretvorio u prkos. Izrazbijao sam ga na manje komade i kad je cuskija mogla ostatak podici, stao sam zaprepascen, misleci da mi se ukazuje. Naglo sam pustio cuskiju, a ona je pod tezinom kamena, brzinom munje prosistala pored moje glave tako blizu da sam hladnocu njenog zeljeza osjetio na svome uhu, i pala na zemlju. Sjeo sam ne mogavsi doci sebi. Sto od straha sto od zaprepascenja. Umalo ne poginuh, a da nisam vidio sta se to nalazilo u malehnom cupu koji je lezao u spremistu ispod kamena. U tom polozaju moje krajnje izgubljenosti, nasao me Selimbeg. Malo se ljutnu na mene sto ga nisam poslusao i sto nepotrebno gubim vrijeme, ali mi baci nekoliko akci kao znak priznanja za moju upornost i trud. Jos mi rece da kamen, kad budem imao vremena, prebacim blize kanatima i slozim ga, jer kamen uvijek treba. On ode, a ja zapadoh u muku. Vrtjelo mi se u glavi. Posteno bi bilo sve reci Selimbegu. Neposteno je prema samom sebi citav zivot ostati tudji hamal i garib, nadvikivala su se dva glasa u meni. I odlucih. Da Selimbeg ne bi u nesto posumnjao cekao sam devet godina i onda sam kupio onu njivu u Zutilima. Od tada se imanje pocelo uvecavati sve do danas. Otkad se Selimbeg odselio, kupio sam jos nekoliko njiva koje su granicile s njegovim imanjem. I zato je trebalo mnogo znanja i lukavstva, a to je ova moja mala glava imala. Jer, trebalo je napolicare uvjeriti da ce slijedeca godina biti bolja, duznicima zaprijetiti kadijom ukoliko se u najkracem roku ne vrati i glavnica i kamata.
I sad, na kraju svega jos onaj glas u snu koji me opominje da mislim na dusu. Ko je od svih ovih oko mene imao dusu dok su i mene i moje imanje izjedali pogledom? Dok su se smjeskali kad mi je stoka crkavala. Dok su mi sijena palili u srednjem polju. I u burad s rakijom ubacivali sve i svasta. Dok su oni jeli bravetinu, a ja hljeb i luk. Dok…
Zakoraci snazno kao da zeli sejtana od sebe otjerati, bas na mjestu gdje je majstor Halid neki dan skinuo dio dotrajale ograde koju je, po davnoj Selimbegovoj zelji, htio zamijeniti novom. I covjek, kao ptica, poletje s divanhane u ambis pod njom. Glava muklo pade na kamen i ostade nepomicno lezati.
Poce puhati suh vjetar.
No comments:
Post a Comment