Thursday, February 9, 2012

Svetozar Corovic, RADOST OMERA GRBE

Sisavsi niz strmenitu glavicu, oznojen i umoran, Omer se zaustavi kod plitkog vrela, sto je izbijalo ispod ovece gomile krupnog, okrhanog i isprebijanog kamenja; zbaci s ledja rasklimanu krosnju koja ga pocela zuljiti pa izuvsi postule i podignuvsi dugacke nogavice caksira, lijeno zagazi u vodu i poce se umivati.

Golemo, isarano kamenje, nadneseno, upravo pogureno nad vodom, ogledalo se u njoj, te je izgledalo kao da je dolje potonula druga jedna, jos veca gomila, naopako okrenuta. Siroki, jaki mlazevi koji su otuda kljucali, izbijali i kovitlali se, prelijevali su se u raznim bojama i cas modri, cas mrki, cas ruzicasti talasi klizali su i dolijetali cak do tankih, cvorastih, krivih Omerovih noga, obujmljivali ih i umivali, i bjezeci natrag kao rugajuci se pokazivali mu citavu sliku njihovu, na kojoj su izgledale jos tanje i jos krivlje, i koja, sto su oni vise bjezali i izmicali, sve se vise protezala i utanjivala, dok mu, naposljetku, u tom cudnom ogledalu noge nijesu postale potpuno slicne dvjema dugackim, sarenim, iskrivljenim granama, koje su pri vrhu spojene kao cvorugavom gukom nekom, na kojoj se nista nije moglo dobro raspoznati.
- Ih!... I u vodi sam nakazan - tuzno prosapta Omer, otiruci lice sirokim, cadjavim rukavom kosuljinim i izmicuci se na ledja. – Ih!… I voda mi se ruga...
Pa sjede na travu, izvadi iz njedara skusljanu prljavu duhankesu i poce zamotavati cigar.
- Jedan, dva, tri, cetiri, pet - poce brojati vocke u obliznjem vinogradu, okrecuci se od vrela i kao plaseci se da mu mrska slika ona ponovo ne iskrsne pred oci. - sest, sedam, osam...
I skrgutnuvsi zubima tresnu duhankesom o travu.
- Blago onom ko je lijep! - viknu iznenada. - Blago njemu!
U ljutini izgledao je jos ruzniji, odvratniji, nakazniji. Teska, velika, coskasta glava njegova, sa sirokim oklepljenim usima, kao da jos vise utonu medju nakrivljena ramena i kao da potpuno sraste sa uzdignutom, siljastom grbom na ledjima, radi koje ga i prozvali Grbo; debeli spljoskani nos jos se vise rasiri i nadeblja, a golema, opustena donja usna, na kojoj se uvijek bijelila sitna pjena, kao da se spusti cak do brade i cudnovato poce podrhtavati. I kao sto bi u carsiji obicno udario u psovke i necuvena proklinjanja cim bi ga poceli draziti i rugati mu se, dodje mu sada i da opsuje, i da podvikne, i da prokune sve i svakoga na svijetu.
- Eh, sto ja nijesam?… Eh, sto ja nijesam?...
Pa, ne mogavsi da dovrsi, opet srkgutnu zubima, stiste sake i naglo dohvativsi krosnju, uze citavu pregrst tresanja, napuni usta i brzo poce zvakati.

Zasusta drvece u vinogradu i jaka suncana svjetlost kao da preli mlado, mekano lisce cistim, zezenim zlatom; izmedju lisca, krupne, zrele tresnje pocese goriti kao razasuti golemi merdzani na sirokim tokama junackim, a nekolike kite, pri vrhovima, ponosito uzdignute, uzvijahu se i poigravahu poput veselih plamenova na debelim buktinjama. Nekolike seve zaplivase kroz svjetlost i izdigose se u visinu, a kosovac jedan, poplasen, zaleprsa u obliznjem plotu, iskoci na granu i ljuljajuci se poce zvizdukati.
- Nos' te djavo! - Ljutito uzviknu Omer i baci nekoliko tresanja prema njemu. - Bjezi!…
I otjeravsi ga, nauznacke podmetnu ruke pod glavu i poce premisljati.
Poce u pameti prebrajati sve carsilije, koje ga neprestano zadirkivale, podsmijavale mu se. Svaki put, kad bi naljegao ispred njihovih ducana, dozivali ga oni i pitali sta je "u torbi", nazivajuci mu grbu torbom i ukazujuci na nju. I nudili ga da sjedne s njima, da im kaze kad ce se zeniti i koju ce djevojku uzeti... Svi su znali da vjecito optrkuje oko djevojaka, da pristaje za njima vristeci i skrgucuci zubima, pa ga zato i pitali. Napomnjali mu i sami imena nekih ljepotica i predlagali da ih zaprosi. Cak su nagovarali i neke djevojke da se malo "nasale s njime", da ga podraze. I cim bi se on, Omer, priblizio, izvirivale su ga iza kanata, smijale se na njega, javljale se. "Opet si ti lijep, Omere", uzviknula bi poneka lukavo, i on je odmah zastajao, osvrtao se i, sireci dugacke ruke pristupao vratima i upustao se u razgovor.
- Hajde nam donesi vode! - zapovijedale bi mu.
On je odmah isao i donosio vode.
- Hajde kupi oraha!
Odlazio je i kupovao orahe.
I slusao sve sta bi mu koja zapovijedila i, pozudno ih gledajuci, stenjao, krivio lice, komesao ramenima. Zatim je odmah pitao jednu po jednu hoce li poci za njega, odmah je prosio. Hvalio se kako ima svoju kucicu, svoj vinograd i svoju bascu; obecavao je slusati zenu najpokornije i hraniti je samim tresnjama. Pa opet ga sve odbijale, sve mu plazile jezik, gonile ga.
- A sto me neces?… sto?… - pitao je ocajno, udarajuci se u prsa i vristeci prema njima. - Zar ja nisam cojek?
Fati Hasan-aginoj, koja mu se najvise svidjala, za puna dva mjeseca dolazio je pod pendzere, po noci, i ostavljao medju demirima po nekolike kite ruza. I spavao je u basci njezinoj, na granama velike sandude, samo da joj otuda moze gledati u sobu, kada se pred spavanje pocne svlaciti i kada u lahkim haljinama, pocne da se lomi i da se proteze iznad duseka, odizuci ruke iznad glave i rasipajuci kosu po plecima.
- Hajde za me... Hajde za me! - molio je nekoliko puta, pristajuci za njom. - Eno sam uredio sobu... pa za tebe... pa okitio... same seboje rasuo po silti.
A kad se ona, nakrivivsi glavu i napucivsi usne, okretala od njega, jednako je pristajao i jednako mucao:
- Hajde... zeljan sam te... Hodi!

Svake jeseni, tako, prosio je po nekoliko njih i neprestano uredjivao kucu. Nabavio i cilime, i silta, i jastuke, kupio ogledala, sahane, tepsije. Nacinio i ljuljajku za djecu, i kolica, i citavu duzinu raznih svirala i puscica. Sto ga vise odbijali, on sve vise navavljao, kupovao, uredjivao.
- Dace Alah! - uzdisao je neveselo, cackajuci se po obrijanoj glavi. - I ja sam cojek... I mene da omiluje neko, zagrli, stisne... Eh... Kuca svoja! ... Djeca!…
Krupna, zlatna zundulja, cija se dva krila blistala kao dvije kaplje rose, zundajuci obleti nekoliko puta uokrug iznad Omerove glave i iznenada, naglo, spusti mu se na celo.
- Is!
- Zzzzzz...
- Bjezi!

Udari se rukom po celu i naglo se ispravi. Mrgodno pogleda za zunduljom, koja mu opet iznad glave oblijetase, opet zgrabi saku tresanja i napuni usta.
- Da mi je ’vako djecu okupiti oko krosnje, - rece - pa da mi istu tresanja, a ja tokorse ne dam...
"Daj kopiljane!…" Hehe…
U vinogradu nesto poce suskati, nekoliko grana pocese se uvijati, krhati...
- Sta je no? - muklo progundja Omer, prenuvsi se. - Ko je sad?…
Neko zapjeva:
Crna zemljo i zelena travo,
Sto me nisi pokrila odavno,
Da ne gledam jada golemoga
Da mi drugi moju dragu ljubi...

- Ko li je ono?
Omer nadnese ruku nad oci, da bolje vidi.
- Nurija, duse mi!... viknu zacudjeno. - Nurija Ciganka!... Opet krade!... I krade i pjeva!...
Na jednoj tresnji, u vinogradu, kroz tanko zgusnuto granje, provirivao je citav opusteni tur dugackih, sarenih dimija, a iznad njega, medju granama, providele se mrke, debele ruke i zutom samijom pokrivena glava Nurije Ciganke, poznate Nurije, skitacice, koju su svi nazivali sumahnutom i koja nista ni radila nije, nego isla, lutala, hodala po mahalama, selima, bascama i vinogradima, prosila, krala i, pjevajuci pijanim momcima, i sama pila s njima, opijala se, igrala... Omer je nekollko puta vidjao pijanu i tad ga i ona, kao i svi drugi grdila, psovala, rugala mu se. Tad je i bjezao od nje, sakrivao se, uklanjao. I, - kao po nagonu nekom, - i sad se pridize i prihvati za krosnju, da opet podje, da se izmakne.
Omere, jesi li ti to? - iznenada viknu ona i promoli bucmastu, cupavu glavu kroz lidce tresnjevo.
Evo ja - surovo odgovori Omer, okrecuci joj ledja. - Ja sam, pa sta ces?…
Nurija se zasmija.
- Hodi da jedemo tresanja - zovnu ga.
- Necu ja tudjih - okosi se Omer zesce. - Jok!
- Ovo je Bog dao... Ovo je svacije... I za nas i za tice...
- Lazes… Tudje je...
I snizivsi glas dodade prijekorno
- To ne valja... Ako si zeljna tresanja, evo u mene... Imam ja...
- I ti ukr’o? - zapita ona zivo i izvi se na jednoj grani. - Hihi...
- Jok!… Ovo je iz mog vinograda - ponosito odgovori Omer. - Moje je...
- Hihi...
- Ne lazem ja... Dodji da vidis - osijece on, uvrijedjen.
Nurija se zaljulja na grani i brzo skoci.
- Eto me - viknu trceci. - Da vidim tvoje kakve su... Hihi...
Omer povuce krosnju i gurnu je preda nju.
- Vidis kako su krupne - rece zadovoljno. Dobre.
- I bas iz tvoga vinograda?
- Iz moga.
Nurija sjede pored krosnje, zabaci rukave od kosulje do ramena i halapljivo poce jesti. Bucmasti obrazi, od kojih je jedan do polovice bio sakriven krajem samije, koju je nebrizljivo prebacila preko glave, pa joj pesevi padali po ramemma, - naduse se jos vise; oci ionako sitne dodjose jos sitnije, stisnuse se, a mali, manji od tresnje nos kao da se potpuno izgubi, sakri pod izdignutom, gotovo uspravljenom, gornjom usnom. Omeru se toga casa ucini ruzna, odvratna, mnogo ruznija od njega samoga, i od cudne radosti nekakve htjede uzviknuti, vrisnuti, napomenuti joj to... Ipak, pogledavsi na obla, obnazena ramena i nabrekle debele misice njezine kao da zaboravi na sve pa joj lagano pristupi i potapsa po plecima.
Ih, kako si debela! - rece.
- Hodi!… jedi i ti! - brzo odvrati Nurija i pruzi mu nekolike treanje. - Sjedi.
Omer sjede uza nju, prekrsti noge i opet je potapsa.
- I jaka si k’o zemlja!
- Zar?
- Plaha si!
Ona uze medju prste jednu tresnju i uzvivsi glavom, a zabacivsi peseve samije, uzviknu obijesno:
- Zini!
Omer poslusno zinu i naglo, ne zvacuci proguta tresnju.
I zacudo, ukoliko mu se ta ista Nurija malocas, prije nekoliko minuta, ucinila ruzna, utoliko mu se sad ucinila lijepa, krsna, zamamljiva. Pod citavim pljuskom meke, tople svjetlosti svijetlila se i ona, bujala, prelijevala se; obrazi joj se sada plamili, zarili, gorili, sitne oci sirile se i cudno sijevale, gusterovi na misicama podrhtavali, grcili se nekako, a zila kucavica, na obnazenom vratu, nabrekla joj, pomodrila, pa kao da se trza, odskace. I, gledajuci je taku, u samome Omeru kao da se naglo poce trzati nesto, otimati. Neka toplina udari mu u glavu i kao da mu preko ociju prebaci gustu, mrku koprenu, nesto kao da poce rasti, uzavirati u njemu, i silna divlja snaga kao da ga nenadano poce raspinjati, dizati, goniti... Gotovo riknuvsi, on obrgli Nuriju i privuce k sebi...
Negdje, nedaleko, ponovo zazvizda jedan kosovac i drugi mu se odmah odazva iz vinograda. Na vrh pogurene gomile one, iznad vrela, iskoci odnekuda jedno jare, odize glavu prema nebu i poce vrecati, a ispod noga mu otiskose se nekoliko kamena i sa silnom tutnjavom i hukom skotrljase se u vodu. Nekolike vodene kapi poskropise i Omera, koji je zajedno sa Nurijom kupio tresnje po travi i trpao ih u izvrnutu krosnju, - zaboravio i da je uspravi - a trpajuci neprestano gledao u nju i blesavo se smijao. Cinilo mu se kao da se ona sad stidi, snebiva i sakriva pogled od njega, i to ga nagonilo na smijeh. I zeleci zar da je osokoli, hotimicno je kupio bas one tresnje koje su bile blize njojzi i tako svoje ruke mijesao s njezinim.
- Eh... eh... vidis... jopet ja nijesam toliko ruzan - najposlje se usudi da ponovo progovori. - Eto...
Nurija ne odgovori.
- Vidis… i ja... imam dusu, tijelo… Svi su mislili da sam nista... da ja… da ja nijesam ni za zivota… Pa je pomilova po obrazu.
- Samo ti... eto ... – rece meko. - Ti razumijes... znas... sve vidis.
Nurija mu se sad nije cinila samo jedna ljepotica nad ljepoticama nego i najpametnija, najrazumnija i najbolja djevojka na citavom svijetu. Ko bi se samo i usudio da spomene sad njezinu sumahnitost, Omer bi bio gotov da se posvadja, pobije s njime.
- Hajde sa mnom - dodade tiho, kao sa strahom nekim, nadnoseci se nada nju. - Hajd.
- Dje? - zapita Nurija kratko i podize glavu.
- Sa mnom… kuci… da mi budes zena…
- Tvoja?
Omer stisnu jedno oko i poce cupkati travu.
- Imam svoju kucu - prosapta - i svoj vinograd, bascu...
- A imas li rakije? - brzo zapita Nurija.
- Bice, ako hoces, i rakije... Svega...
Nurija slegnu ramenima.
- Pa hajdemo - rece mirno. - Napicemo se.
Ustadose oboje i krenuse prema seheru. Nurija, uzabrala jednu grancicu, pa njome mase ispred ociju i zvizduce, a Omer uprtio krosnju na grbu pa kaska pored nje...
- Lijepo ce nam biti, kad budemo zajedno - rece kaskajuci. - Cek’o sam toliko... pa mi Alah posl’o tebe... pa ces vidjet’ kakav sam ja…
- Daj mi gros! - uzviknu Nurija iznenada i zastade. - Imas li?
Omer je pogleda.
- Sto ce ti?
- Da kupim oraha...
Omer se kucnu po dzepu i namignu.
- Imam ja para - rece - i kupicu ti... Svaki dan kupovacu... I djeci cu kupovati vazda. Kad se vratim iz carsije, pa kad me sretnu i zapitaju: "Sta si donio, babo?" davacu im pregrstima.
Pa kroz zube procijedi:
- Otkad sam na to mislio!… Otkad sam to cek’o!…
Dosavsi do sehera, Omer ne htjede proci carsijom, bojeci se, zar, da mu se carsilije i pred Nurijom ne bi narugale. Odmah okrenu malim, krivudavim sokacima, kuda u to doba nikoga nijesu mogli sresti, osim nekolike kokosi sto su ceprkale pred vratima i poneku macku, koja je kunjala na pragu. Cak ni bllzu kuce nijesu nikoga pazili i Omer je sasvim mirno potegno veliki kljuc iza pojasa, otvorio vrata i pustio Nuriju na avliju.
- E, ovo mi je kuca! - uzviknu spustajuci krosnju. - Moja kuca.
- Lijepa - rece Nurija i pogleda unaokolo.
- Je li?
I povede je u sobu.
- I puna, evo, i puna - dodade... - Svega ima... Sve sam ja... sve ovo... sve cekalo na zenu... na te...
- A dje ti je rakija? - zapita Nurija, sjedajuci na siltu. - Donesi!
- Sad ce biti!...
Omer izvadi iz njedara veliki, sareni jagluk, sav uprljan, s mukom razdrijesi na jednom cosku zavezani rogalj, i izvadi nekoliko grosa.
- Vidis da imam - rece. -Sad ce biti...
Pa brzo izadje iz sobe i podje u carsiju. Nije se obazirao ni na koju stranu, makar sto su ga iz mnogih ducana zvali i dozivali, makar sto su podvikivali za njim. Sad se nije ni ljutio ni na koga, ni psovao. Neka vicu, neka se rugaju koliko im drago, samo kad ga je Alah pogledao, kad ga nije ostavio sama, da ugine kao suho drvo, i on i pleme njegovo. I ko zna bi li se oni rugali, kad bi saznali za ovu neobicnu milost Alahovu?… Ko zna?... I Omer zamisli kako ce se svi zacuditi kad saznaju za zenidbu njegovu i dodje mu da se glasno zasmije, ondje, nasred carsije. Moze biti i zastidice se tada svi pred njim i pokunjeno oboriti glave. Mnogi ce mu, mozebiti, i pozaviditi, kad drugi put prodje carsijom, pa veseo, pa sretan... Ih!
Kupivsi rakije brze bolje krenu kuci i, cvrsto drzeci bocu u dzepu, poce smisljati kako bi se nasalio s Nurijom, kako bi je prevario... Bi li slagao, izmislio stodog, pa da se ona zacudi i tada da joj se nasmije? Bi li je malo naljutio?
- Sta bih
I, ne smislivsi nista, dodje do vrata, otvori ih i veselo, uzviknu.
- Evo!
Ne odazva se niko.
- Nurija! Evo rakije! - viknu jace i potrca u sobu.
Nikoga ni u sobi.
- Nurija!
Pa ispusti bocu i blesavo pogleda prema vratima.
- Duse mi, otisla je - promuca. - Pobjegla!

Ipak ne malaksa, niti poce ocajavati. Neko ludo, neobicno samopouzdanje, kao da ga svega opi, osvoji, kao da mu pamet pomuti. Brzo, ne razmisljajuci, otrca u sobu, nadje svoje praznicno odijelo, sto ga je oblacio svega dvaput u godini, o Bajramima - i zurno se poce oblaciti.
- I ja sam cojek - kresnu odlucno, zagledajuci haljine... - I ja... Zna, ona...
Namjestajuci se uzviknu jace:
- Necu se vise ni svlaciti, dok mi ne dodje jopet, dok je jopet ne domamim... Cekacu je ’vako, trazicu...
I ustrese ramenima, i skripnu zubima.
- Sto godina cekacu!… Muka je jedna dok Alah prvi put pomogne a potlje... potlje je kolaj!...
Omer naturi fes na celo, udari se po sirokom trabolozu i podbocivsi se rukama o kukove izidje iz avlije.
Niko ga nikad nije vidio tako nagizdana i tako ponosita.

No comments:

Post a Comment